Speleološka škola

     Iza nas je mnogo generacija vrhunski

     obučenih speleologa-pripravnika.

Surađujte s nama!

   Imamo veliko iskustvo u radu na

   projektima vezanim uz speleologiju.

Speleolog

   Speleolog je naš časopis koji

   izdajemo kontinuirano od 1953. god.

Povratak Jopićevoj

Kako bismo razbili zimsku neaktivnost, pojavila se inicijativa da kad nemamo ništa bitno za istraživanje krenemo u obilazak dobro poznatih i atraktivnih objekata. Tako je prva na red došla Jopićeva špilja. Ona jedna od najrazgranatijih špilja u Hrvatskoj, duga oko 6,5 km, puna zanimljivih kanala i špiljskih ukrasa, i bila je česta lokacija održavanja nekadašnjih orijentacijskih natjecanja.

U nedjelju 18. 1. 2015. Milivoj, Dado Reš, Ksenija, Nina, Ervin, Tina i ja odlučili smo otići u nju. Glavna namjera nam je bila da se u njoj izgubimo (što je vrlo česta pojava) i po mogućnosti opet pronađemo. Nakon ispijanja redovne jutarnje kave u ne prevelikoj žurbi, do objekta smo stigli oko podneva.

Taman što smo se počeli raspakiravati, kad se kraj nas sparkiralo još 3 auta sa 10 Velebitaša. Da smo se dogovarali ne bismo se bolje našli. Oni su imali u planu doći do jednog od najisturenijih dijelova špilje koji se zove Gundulićeva poljana. Kako nismo imali pametniji plan od toga, odlučili smo im se pridružiti. Milivoj je suverno vodio od ulaza, i malo nam je pokvario plan sa gubljenjem. Nikad prije nisam tako brzo, direktno i bez gubljenja došla do Šišmiševe dvorane i do Dvorane s plavim sigama. Jedini gušt u tome je bio što smo stigli prije Velebitaša, pa smo se dobrano naslikavali ispred plavih siga. Nakon dolaska Velebitaša, krenuli smo za njima prema Gundulićevoj poljani. Radi se o rjeđe posjećenim kanalima, pa smo svi uživali u njihovoj ljepoti kao da smo u novoj špilji. Kanal kojim smo išli prema našem cilju je dosta vertikalno razveden, tako da smo na nekoliko mjesta morali stavljati opremu i za spuštanje i za penjanje. Užeta su već bila od prije postavljena. Relativno smo dobro napredovali sve do mjesta u kojem je kanal bio djelomično ispunjen vodom. Velebitaši su na tom mjestu odlučili postaviti prečnicu, a mi smo odlučili nešto pojesti. Obzirom da smo kasno ušli i da nas je sa Velebitašima bilo puno, kod nekih od nas javila se ideja da se polako krenemo vraćati kako ne bismo dugo čekali na penjanje i spuštanje po užetima. Tako smo i napravili, makar nam je bilo žao, jer smo poslije doznali da nakon prečnice ima još desetak minuta do kraja. Uže na prečnici je ostavljeno, tako da smo si obećali da ćemo doći ponovo i otići do kraja. Povratak je bio isto tako bez većih problema, i izašli smo već debelo u večernjim satima nakon 6 sati boravka u špilji. Kako naš izlet ipak ne bi prošao bez gubljenja, na povratku do auta uspjeli smo promašiti put i malo u veleslalomskom stilu stići do njih. U orijentaciji su nam pomogle cure iz Velebita koje su prije nas izašle zbog kupanja kod prečnice. 

I tako smo po tko zna koji put posjetili staru dobru Jopićevu, ali pri tome smo otkrili i nešto novo. I naravno, sve to uz dobru zafrkanciju i dobru klopu. Uskoro idemo opet!