Balkanska speleološka ekspedicija "Vraca-Mižišnica 2011"

 

„Vratsa je mjesto stvoreno od Duha, gdje znanje i umjetnost bujaju

kako bi ih i ostali dijelovi naše zemlje mogli koristiti“

"Tzarigradski Vestnik", 1858. god                                       

Nema sumnje da je Vraca danas zasigurno mnogo drugačije mjesto nego prije 150 godina. Sam grad na prvi pogled ostavlja dojam prilično nezanimljivog socijalističko-industrijskog mjesta. Ali kako to često biva, izgled vara. Posjet gradskom centru otkriva izuzetno dugu i bogatu povijest, brojne spomenike i srednjovjekovne kule. No zato priroda koja okružuje Vratsu ne ostavlja mjesta nikakvim dilemama, od prvog pogleda jednostavno oduzima dah.

Vraca je grad od nekih sedamdesetak tisuća stanovnika smješten sa sjeverne strane planine „Balkan“ (drugog naziva „Stara planina“) u području nazvanom „Vračanski Balkan“ ili „Vračanska Planina“. Nalazi se u samom podnožju planina tako da iz svakog dijela grada možete vidjeti ogromne litice visoke stotine metara. Iz jedne od takvih litica izbija 130 metara visok slap „Skaklia” kojeg mnogi smatraju najvećim slapom na balkanu općenito. Na žalost slap je aktivan samo u vrijeme teških kiša i na kraju zime kada se tope velike količine snijega. Vraca nije samo predivna iznad zemlje, neki od njezinih najvećih dragulja se kriju pod zemljom i upravo to nas dovodi do pravog razloga zašto čitate ovaj članak.

Grad Vratsa, odnosno Park prirode „Vratchanski Balkan“ je već tradicionalno domaćin speleoloških ekspedicija na kojima se okupljaju speleolozi iz cijele Bugarske, a često i okolnih zemalja. Ove godine je ekspedicija naglašeno imala međunarodni karakter te su pozivnice za sudjelovanje poslane svim balkanskim zemljama pa tako i Hrvatskoj. Iako smo za ekspediciju saznali tek nešto više od mjesec dana prije njenog početka, za Damira Slatinca - Slaca, kolegu čija je lojalnost podijeljena između SK Ozren Lukić i SO Željezničar, i mene, sada već pravog Željezničara, od prvog trenutka nije bilo nikakve dvojbe: idemo na našu prvu međunarodnu speleološku ekspediciju!

Ekspedicija je trajala od 01. do 08. svibnja 2010 i održana pod patronatom  Bugarske Speleološke Federacije, Balkanske Speleološke Unije i Europske Speleološke Federacije, a organizatori su bili speleološki klubovi „Streshero“ i „Veslets“ iz Vratze, gradsko poglavarstvo Vratze i Park prirode „Vratchanski Balkan“. Lista je impresivna i samo pokazuje koliko Bugarska ozbiljno shvaća svoju speleologiju.  Inače u Bugarskoj je aktivno oko 900 speleologa podijeljenih u 35 klubova. Samo u Sofiji ih ima desetak.

Za svaku zemlju gošću su bila predviđena po dva sudionika, no stjecajem okolnosti Damir i ja smo bili jedini „međunarodni delegati“. S jedne strane je to svakako bilo razočaravajuće, ali imalo je i svoju zanimljivu stranu: tamo smo bili apsolutne zvijezde.

Bazni logor ekspedicije je bio na velikoj livadi nedaleko vrlo posjećene špilje „Ledenika“. U tjedan dana koliko je ekspedicija trajala kroz logor je prošlo dvjestotinjak ljudi. Generalna atmosfera ekspedicije bila vrlo opuštena, no to nikako ne znači da su ciljevi ekspedicije bili zapostavljeni. Radilo se, radilo. Svako jutro smo ustajali oko 8 i praktično cijeli dan provodili na terenu.

Područje parka je vrlo bogato speleološkim objektima. Radi se uglavnom o špiljama i manjim objektima iako ima i nešto jama. Od preko 500 istraženih objekata na području parka, samo 7 ih je dubine preko 100 metara. No ono što im nedostaje kod dubine često nadoknađuju duljinom.

Dnevnik ekspedicije

29.04.2010, četvrtak

Četvrtak je, dan kad SOŽ ima svoj tjedni sastanak. U klub smo došli s ruksacima i spremni za put. Trebalo se tek opskrbiti tekućinama ključnim za ugodno putovanje. Obavili smo sastanak, pozdravili se s prijateljima i krenuli na vlak za Beograd u 23:55. Vlak se pokazao kao daleko najjeftiniji način za stići do Bugarske. Put traje nešto duže (17-18 sati), ali to ne bi trebao biti problem. Na kraju krajeva dvoje nas je pa nam valjda neće biti dosadno, a putovanje vlakom praktično garantira da ćemo susresti cijelu paletu razno-raznih likova. Tako je i bilo: ultradesni političar iz nekog malog mjesta na istoku Hrvatske kojem se pokvario BMW 7 pa mora ići vlakom, čiča, bivše vojno lice, iz Beograda koji ne može shvatiti kako možemo piti pivo i rakiju u isto vrijeme. „Dečki pa to vam nije zdravo!“, a ne mogu izostaviti ni vrckavu slovenku Eminu iz Izole. Atmosfera u kupeu je dobra i priča se o svemu i svačemu. Umor i  alkohol nas ipak svladavaju negdje pred svitanje.

30.04.2010, petak

Budimo se u Beogradu. 6 i 30 je, vrijeme za kavu i neku tabletu za glavu. U Beogradu nas je dočekala Slacova prijateljica Ceca kod koje možda budemo spavali na povratku pošto smo tamo planirali provesti bar jednu večer. Vlak je krenuo dalje za Dmitrovgrad i Sofiju oko 9 sati, otprilike sa sat vremena kašnjenja u polasku. Uspijevam zaspati pa se osvježen i čio budim u Nišu. Baš pravo vrijeme! Neposredno nakon Niša započinje najljepši dio puta. Pruga ide kroz kanjon Sićevo koji je izdubila rijeka Nišava (koja usput izvire u Bugarskoj). Dugačak je oko 17 kilometara, a stjenke su mu i do 400 metara visoke. Vlak ne ide brzo i kroz prozor je gotovo je moguće dotaknuti stjenke kanjona. Rijeka, priroda, stijenje, kanjon, sve izgleda predivno. Tu i tamo ugledamo i kakav ulaz u špilju ili nam se bar tako čini. Preko put nas, preko rijeke, ide cesta koja prolazi kroz mnoštvo tunela i ispod urezanih stijena. Ostatak puta do Dmitrovgrada, granice sa Bugarskom, protječe mirno ispunjen tek planiranjem i maštanjem „što ćemo i kako ćemo“.

Na granici prolazimo bez problema. Sa carinicima se malo teže sporazumijevamo ali i saznajemo bugarsku riječ za špilje: „dupke“. Dok smo došli do Dragomana, grada s druge strane granice, carinici su praktično rastavili i sastavili vlak. Svaka ploha u vagonima koja se dala skinuti je bila skinuta u potrazi za švercanim cigaretama. Ne znam koliko su našli, ali znam koliko nisu! Odmah nakon Dragomana, u kojem carinici silaze, ljudi počinju vaditi crne vrećice sa cigaretama iz najbizarnijih, iz najudaljenijih kutaka vagona. Iz stropa. Iz sjedala. Šteke i šteke! Nema što, majstori su.

Gledamo kroz prozor, „vidi ovo“, „vidi ono“, a Sofija nam je sve bliže i bliže. I Vitosha, 2290 metara visoka planina odmah iza Sofije, se već dobro vidi. Prilaz gradu izgleda prilično prljavo, a starćare i magareća zaprežna kola su normalan prizor.

U 6:30 konačno stižemo na glavni kolodvor. Veliko zdanje brutalističke arhitekture. Da, brutalističke. Wikipedia kaže: Brutalizam je smjer moderne arhitekture, popularan od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a osnovna osobina mu je izvedba u grubom betonu. Na kolodvoru nas je dočekao Alexey Zhalov, trenutni predsjednik Bugarske Speleološke Federacije i glavni tajnik Balkanske Speleološke Unije. S njim smo i dogovarali sve detalje oko našeg sudjelovanja. Vrlo topao i ugodan čovjek starijih godina.

Plan je bio da spavamo u prostorijama speleološkog kluba Helix, a sutra će nas netko pokupiti i idemo autom za Vratsu. Klub je u nekoj staroj vrlo derutnoj socijalističkoj zgradi, na trećem katu u potkrovlju. Ostavili smo stvari i razmijenili poklone: Speleologe od zadnjih nekoliko godina, knjige, rakiju i slično. Odmah uz zgradu se nalazi restoran u kojem svakog tjedna sastane više od stotinu speleologa iz deset klubova u samoj Sofiji. Spustili smo se tamo jer nam se trebao pridružiti Kosta. Simpatičan iako pomalo suzdržan lik. Odmah je krenulo čašćenje sa Bugarskim specijalitetima. I hranom i pićem. Kebabče je izvrsno, mislim da u mesu ima i mente. A i salate su im vrhunske. Uz rakiju imaju običaj jesti salatu. Vrlo dobra kombinacija. Razgovor o bugarskoj speleologiji, o hrvatskoj speleologiji, o ekspediciji, o svemu i svačemu je potrajao nekoliko sati nakon čega smo se malo prošetali po gradu, dogovorili za sutra i rastali. Alexa na žalost više nismo susreli dok smo se s Kostom još družili na ekspediciji.

Mi smo nastavili šetnju i došli u dio koji se doima kao centar Sofije. Ušli smo u neki park koji je bio prepun mladeži. Razgovor, smijeh, alkohol i gitare na sve strane. Slično kao na Ribnjaku, ali „puta 10“. Na žalost, do kluba smo se morali vratiti prije 12 jer se onda zatvaraju dvorišna vrata. Naime u toj zgradi je smješteno i nekoliko firmi.

Nije nam preostalo drugo nego se spremiti za spavanje. Sutra u 9:30 krećemo za Vratsu i čeka nas velik dan.

01.04.2010, subota

Ujutro smo se digli prije 8. Shvatili smo da Sofiju baš i nećemo imati prilike vidjeti pa smo odlučili na brzinu, prije polaska za Vratsu, sad po danu obići sva ona mjesta gdje smo bili sinoć. Katedrala Svetog Aleksandra Nevskog (druga najveća katedrala na balkanu), Ruska crkva, crkva Svete Petke. Da, puno crkvi na malo mjesta. Opera, Parlament, Narodno kazalište, Prirodoslovni muzej, itd. Otišli smo i do onog parka. Našli smo samo prazne klupe i stotine boca na sve strane.

Vratili smo se do kluba i u 9:30, u minutu točan dolazi Alexandar. Saša. Kao i sinoć, sporazumijevamo se bez većih problema. Koristimo engleski, hrvatski, srpski, ruke, noge, a prije svega jednostavne rečenice. Saša je nevisok dečko zaigranog osmjeha i pogleda. U ranim je tridesetim, a speleologija mu je strast još od pubertetskih godina. Bavi se visinskim radovima i član je bugarske službe speleo spašavanja. Kod njih je to odvojeno od gorske službe. Obavljamo shopping, mijenjamo eure u bugarske leve i krećemo na put.

Kako bi vidjeli što više bugarske prirode Saša je odlučio da do Vratse nećemo ići bezličnim autoputom već starom cestom, nekih 100 kilometara uz rijeku Iskar kroz istoimeni kanjon. Iskar je sa svojih 368 kilometara najdulja rijeka koja teče isključivo u Bugarskoj. Iskar je ujedno i geološki najstarija rijeka na Balkanu, a zanimljivo je da je unatoč brojnim geološkim promjenama sačuvala svoj originalni tok. Priroda je divna, cesta lagano vijuga uz rijeku, a svako malo prođemo uz kakav pješački viseći most. Koliko je priroda divna, toliko su im ceste loše. Rupa na rupi, a Saša često vozi i suprotnom stranom ceste. Vožnja protječe u ugodnom razgovor, upoznavanju i prepričavanju razno raznih anegdota.

Na otprilike dvije trećine puta dolazimo do Lakatnika odnosno do Lakatničkih stijena. Lakatnik je jedno od najpopularnijih penjališta u Bugarskoj. Na njegovim 250 metara visokim liticama postoji preko 300 penjačkih ruta svih težina. Uz brojne izvore i špilje Lakatnik je dom i jednog pravog speleološkog dragulja: preko četiri kilometra duge Temnate Dupke ili Tamne špilje. Radi se o bugarskom najvažnijem paleolitičkom nalazištu bogatog artefaktima koji sežu i do 130.000 godina u prošlost. Ulaz u špilju je ogromni portal u slojevitom vapnencu koji se nalazi na oko 100 metara iznad ceste. Na žalost špilja nije zaštićena i ulaz je prilično devastiran i onečišćen. Podno litice, uz cestu, se nalazi „Jitolyub“, veliki izvor gdje van prodire voda iz podzemne rijeke u „Temnatoj Dupki“. No ni tu nije kraj atrakcijama, Saša na pokazuje malu kapelicu koju su alpinisti podigli na sred stijene, na nekih 150 metara visine.

U odmaralištu koje se nalazi uz izvoru smo htjeli popiti kakvo piće, no Saša kaže da mjesto nije dobro, posluga je „zla“ i da on zna bolje mjesto. Ako ne zna on, tko će. Slušamo njegov savjet i nastavljamo dalje. Ubrzo dolazimo do tog mjesta, a ono neugledna praktično od dasaka sklepana birtija. Ali njihovo omiljeno mjesto kada su na terenu u tim krajevima. Tu smo saznali da je standardna bugarska mjera za čašicu rakije 100 grama, cijeli decilitar! Razgovor ni malo ne posustaje, a Saša nam opisuje kako oni u bugarskoj proklesavaju i miniraju.

Malo prije dva sata stižemo u Vratsu, konferencija za novinare treba početi u dva, a nedostaju samo još međunarodni delegati, odnosno nas dvojica. Organizacija je čini se na visini, a ekspedicija bitan događaj za Vratsanski kraj. Konferencija se održava u staroj, gotovo srednjovjekovnoj, crkvi koja je prenamijenjena u „Prirodozaštitni centar“. Multifunkcijski prostor koji služi kao izložbena galerija, mjesto za predavanja, seminar, konferencije i sl. Konferenciju otvaraju i drže razne osobe važne za bugarsku speleologiju. Zbog uzbuđenja i u žaru događanja na žalost nisam zapamtio njihova imena i funkcije. Nakon što su nas predstavili ja sam ih pozdravio u ime svih hrvatskih speleologa i zahvalio im na ukazanoj nam prilici da upoznamo Bugarsku i njenu speleologiju. Nakon konferencije slijedi domjenak, sva sila upoznavanja i razne pričice kako je u Hrvatskoj, kako je u Bugarskoj te kako smo ih, i zašto, odlučili posjetiti.

Pred centrom doživljavamo i naš prvi susret sa zadivljujućom  prirodom koja okružuje Vratsu. 600 do 700 metara visoke litice se vide u pozadini. Konačno dolazi trenutak da krenemo prema parku prirode i baznom logoru. Park prirode „Vratchanski Balkan“, u kojem se ekspedicija dešava se nalazi na Vracshanskoj Planini, odnosno na visoravni iznad Vratse, na oko 1000 do 1200 metara visine. Da bi došli do njega moramo proći kanjon rijeke Leve koja je „Vracshansku Planinu“ podijelila na dva dijela: „Bazovsku“, jugoistočni dio i „Streshersku“, sjeverozapadni dio. Tu nailazimo na svu silu alpinista. Uz speleologiju u Vratsi je vrlo razvijen i alpinistički turizam. Ako smo dobro shvatili imaju najdulji smjer na najnižoj nadmorskoj visini u Europi.

Nakon dvadesetak kilometara vožnje, i zar je potrebno napominjati, predivne prirode, konačno dolazimo do logora koji je smješten na velikoj livadi u udolini nedaleko vrlo poznate i posjećene špilje „Ledenika“. Na sredini livade je veliki šator koji sliži kao kuhinja. Hrpe speleologa se tokom cijelog popodneva slijevaju u logor. Većina njih je došla samo na vikend druženje, no dobar dio će i ostati raditi. Počinju prva upoznavanja i svi nas izrazito srdačno dočekuju. Odabrali smo mjesto za šator, postavili ga i prepustili se druženju. Još isti dan smo mogli posjetiti jednu jamu no alkohol i dobro društvo je učinilo svoje, odlučili smo ostati u logoru i upoznavati se s ljudima. Jezična barijera praktično i ne postoji. Do kraja večeri smo upoznali desetine novih ljudi kojima niti uz najbolju volju ne bismo mogli svima popamtiti imena.

Jedna osoba u masi se posebno ističe. Plamen, vođa ekspedicije. Čovjek srednjih godina,  izrazite karizme i nevjerojatnog autoriteta koji je u svakom trenutku ekspedicije imao plan, točno znao tko što treba raditi i čija su se „naređenja“ bez pogovora izvršavala, a opet to nije djelovalo kao diktatorstvo ili neka strahovlada.

Kako to obično biva prva večer je za sve bila potpuno opuštanje i oslobođenje od civilizacije. Naša medica i razne vrste njihovih rakija su tekli u potocima, a gitare i pjesme su odzvanjale do duboko u noć.

02.04.2010, nedjelja

Pravilo da se ustaje ujutro u 8, bez obzira koliko se bančilo noć prije (a bančilo se svaki dan) je vrijedilo od prvog dana. Uz divan svježi zrak preko noći to i nije bio neki problem.

Danas je naš prvi radni dan. Ovo „radni“ treba shvatiti uvjetno. Cijela ekspedicija je za nas dvojicu prošla prvenstveno u turističkom duhu. Bili smo korisni u nekim trenucima, no naše aktivnosti su uglavnom bile koncentrirane na posjete već istraženim zanimljivim objektima. Prva na rasporedu je bila „Barkita 8“. No prije nego smo krenuli na teren trebalo je još službeno otvoriti ekspediciju.

Otvaranje je bilo organizirano pred informativnim centrom kraj ulaza u špilju „Ledeniku“. Na otvaranju je, među ostalima, govor održao i gradonačelnik Vratse. Visok, ćelavi lik u crnom kožnom sakou pomalo mafijaškog izgleda. Opet je sve bilo popraćeno novinarima, a ovaj put i televizijom. I ja sam čak dao kratki intervju za neku lokalnu stanicu. Govorancije i domjenak su potrajali do 10 sati nakon čega smo se vratili do logora i spremili za teren.

Išlo nas je osmero, Slac, ja, Saša, Tiho, dečko s kojim ćemo se kasnije jako sprijateljiti i četiri mlada školarca. Kad sam već kod školaraca da kažem nešto o njihovom načinu školovanja speleologa. Velika razlika u odnosu na nas je da kod njih škola traje i po šest mjeseci. Sve se dešava puno sporije i čini mi se da ih obrazuju sa više pozornosti. Nemaju neki poseban tečaj, već ih od početka uključe u stvarni rad i polako, na prikladnim objektima prenose znanja i iskustvo. Jedan od razloga za to je i što oni zapravo nemaju puno jama pa treba dosta vremena da se susretnu sa svim tehnikama.

Barkita 8“ je od logora udaljena sat i pol do dva lagane šetnje. Smjenjuju se krš, krasne stare šume, livade i pašnjaci na kojima se povremeno daju vidjeti cijela krda konja. Staza nije nimalo zahtjevna i uglavnom se krećemo po izohipsi. Na putu do špilje prolazimo pored kampa „neovisnih“ speleologa. Da u Bugarskoj je i to moguće. Oni, mislim da se zapravo rado o jednoj obitelji, nisu članovi niti jednog kluba ali su prepoznati i cijenjeni kao vrhunski speleolozi. Petero ih je: dvije gospođe (izgledaju kao sestre) sa, pretpostavljam, pripadnim supruzima i jedan klinac pomalo nalik na našeg Tinčeka. Posjetili su sinoć naš logor, ali su cijeli tjedan zapravo proveli u svom kampu. Razmjenjuju se jutarnje pljoske i raspravlja o planovima. Oni u će raditi jedan novi objekt u neposrednoj blizini naše špilje. Razgovor se opet dotiče miniranja, a njihov vođa, vrlo zanimljiva osoba nalik na stereotipnog Rusa nam obećava demonstrirati kako to oni rade.

Zajedno nastavljamo put i nakon cca. pola sata dolazimo do njihove rupe, „Barkita 20-i nešto“. Oni su na terenu bar već jedan dan. Žene se odmah bacaju na kopanje (o kopanju nešto kasnije), a „Rus“ koji odiše izrazitom „sam svoj majstor“ atmosferom nam pokazuje svoju ručno napravljenu benzinsku bušilicu i prepravljene Hilti metke za miniranje. Za demonstraciju je poslužila jedna poveća glonđa dimenzija otprilike 1x1 metar. Majstor je izbušio rupu, postavio metak i šipku za miniranje. Dovoljan je bio samo jedan lagani udarac čekića i stijena je bila praktično smrvljena. Krajnje učinkovito!

Pozdravili smo se i nastavili smo prema našoj rupi koja je udaljena tek sto-dvjesto metara od njih. Na putu smo prošli i pored „Barkite 14“, koja je sa 356 dubine i 2600 metara duljine najdublji bugarski objekt. „Barkita 14“ nam uopće nije bila u planu. U nju ponire slabašan šumski potočić, a da bi se cijela prošla potrebno je roniti. Kvart je očigledno vrlo bogat objektima.

Nakon par minuta stižemo i do „Barkite 8“, spremamo se i krećemo unutra. Rupa je duboka 190 metar i 733 duga. Ulaz je uzak i blatan. Kao i mnoge druge objekte u ovom području i njega je trebalo otkopavati. Uski, ali dalje u kamenu dio se nastavlja sljedećih nekoliko desetaka metara, a onda se rupa širi i postaje sve komfornija. U tom početnom dijelu rupa je izrazito bogata ukrasima svake vrste, a sigovina uglavnom mliječno bijela. Prekrasno je. Tu je špilja još uvijek suha no vrlo brzo nailazimo na vodeni tok koji nas prati do samog dna. Ima mnoštvo manjih i većih slapova, a česti su i penjevi i velike blatne kosine pa smo svako malo  budemo podsjećeni koliko je stražnjica bitan dio tijela. Nakon nekog vremena Tihomir se sa školarcima vraća van, a mi nastavljamo prema dnu. Izmjenjuju se potoci, uski meandri i razno razne dvoranice. Ima vrlo zahtjevnih dijelova koje prolazimo bez ikakvog osiguranja. Šaša kaže, „ma da se to proći“, ako se što i dogodi imaju vrhunsku službu spašavanja.  Pred samo dno nas dočekuje najveći izazov, vertikala od kojih 6 metara. Nekako smo se spustili niz nju ali kako ćemo gore?

Na dnu se nalazi uski sifon u koji utječe sva ta voda. Probali smo proći i vidjeti što se krije iza ali nije išlo. Odmorili smo se i krenuli natrag. Prvi dio puta je meni bio izuzetno naporan. Što fizički, što psihički: takva nezgodna mjesta, a mi idemo bez ikakvog osiguranja. Bilo bi krajnje nezgodno da mi se nešto desi već prvi dan ekspedicije. Uz kraće odmore za otprilike sat i pol smo bili vani.

U povratku smo svratili do ekipe koja je radila svoju rupu. U tih nekoliko sati koliko nas nije bilo oni su izminirali i iskopali bar dva kubika kamenja i zemlje. Lagano nastavljamo prema logoru. Prolazimo kroz  divnu bukovu šumu koja je čista meditacija. Imali smo sreće pa smo prošli i kroz krdo konja koje spokojno paslo na jednoj livadi. U logor se vraćamo u kasnim popodnevnim satima. Dijelimo dojmove i pripremamo se za još jedno druženje koje je potrajalo do sitnih noćnih sati.

03.04.2010, ponedjeljak

Bez obzira na sinoćnju feštu ustali smo se bez ikakvih problema ujutro u 8. Doručkujemo i planiramo dan. Obojica smo uzbuđeni, danas ćemo nešto korisno raditi! Idemo na jedan novi objekt za koji oni već duže vrijeme znaju, odnosno pretpostavljaju ali mu se još nisu propisno posvetili.

A kako znaju da je špilja tamo? Cijelo to područje je već vrlo dobro istraženo i jako su dobro upoznati sa geologijom područja. Po iskustvu znaju da se pod terenom takve konfiguracije mora nešto kriti. Svaku sumnju još prošle godine otklonila jedna gospođa koja je teren ispitala sa rašljama i točno im rekla u kojem smjeru se špilja pruža. Živi bili pa vidjeli.

Objekt se nalazi na potpuno drugu stranu nego što smo išli jučer. Uzimamo opremu, u ovom slučaju kante, lopate, opremu za miniranje i krećemo. Teren je sličan, a opet značajno različit. Rupa nije daleko od logora, idemo kroz šumu, preko polja i za nekih pola sata smo tamo.

Rupa je na dnu nevelike vrtače. Takvo što u Hrvatskoj nitko ne bi niti dva puta pogledao, no ovdje se to smatra perspektivnim objektom Razgrnuli smo lišće i počeli kopati. Radimo u smjenama i posao dobro napreduje. Za par sati je pored rupe je impresivna količina kamenja i zemlje, a ulaz je već 4-5 metara dubok. Ovo je bila izvrsna prilika za njihove školarce tako da su oni odradili većinu posla. Nas dvojica smo se morali praktično boriti da i mi nešto napravimo, no na kraju smo dali svoj doprinos. Plamen kaže ako rupa krene nazvat će ju „Hrvatska družba“.

Došlo je rano popodne i školarci su neumorno kopali. Pošto nije bilo puno posla za nas prihvatili smo ponudu da odemo do Vratse otuširati se kod Bandere. Bandera je jedan vrlo zanimljiv dečko, pomalo dječjeg pogleda na svijet. Tuširanje se pretvorilo u pravu malu avanturu no uspjeli smo. Dok se jedan tuširao drugi je na YouTube-u pokazivao razne speleo klipove iz Hrvatske. Zgrada u kojoj Bandera živi je dosta stara i zapuštena, ima izraziti socijalistički štih. Ali zato sa balkona ima pogled koji se plaća suhim zlatom: visoke litice „Vrachanske Planine“ i 130 metara visok slap „Skaklia”. Istina sad je bio suh, no kaže nam da je kad je aktivan čaroban prizor.

Nakon tuširanja smo se prošetali centrom grada koji je jedan ogromni korzo i većim dijelom pješačka zona. Na sve strane se nalaze spomenici od kojih je najimpozantniji onaj „Hristi Botevu“,  njegova velika brončana skulptura se nadvija nad glavnim gradskim trgom. „Hristo Botev“ je u Bugarskoj univerzalno priznata povijesna ikona i nacionalni heroj. Bio je pjesnik, učitelj i revolucionar. Život je završio tragičan junak bugarske borbe za oslobođenje od Otomanskog carstva. Njegov ustanak 1876. god.  je ugušen u krvi. Ipak, Bugarska je samo dvije godine kasnije uspjela izboriti svoju slobodu.

U centru se nalazi i nekoliko srednjovjekovnih kula koje pokazuju kakve su prije bile granice grada. Vrijeme je za povratak. Prije polaska smo svratili do trgovine po novu zalihu tekućih potrepština i vratili se u logor na još jednu večer pjesme i druženja.

04.04.2010, utorak

Dizanje standardno u 8. Plan je bio nastaviti raditi na rupi od jučer. Tamo je bilo teško izboriti se za red tako da smo se uglavnom dosađivali. Zapravo nismo se dosađivali, razgovarali smo i družili se, ali ništa korisno nismo radili.

Da nam dan učini malo ispunjenijim Saša nas je odveo na vrlo zanimljivo mjesto: do špilja koja se nalazi na dnu jedne impresivne previsne litice od bar 80 metara. Da bi došli do nje morali smo se spustiti niz veliki sipar i vrlo strmu kosinu. Na dnu se nalazi oveći potok, ali gdje je rupa? Ispostavilo se da se ulaz u špilju nalazi na vrhu sedrenog saljeva koji je napravio slap koji tu izvire. Radi se o pukotini od oko 2 metra kroz koju u vlažnoj sezoni izbija velika količina vode. Kad se topi snijeg mlaz vode izbija i do pet metara daleko od stijene. Sam saljev je visok oko 12 metara i moglo bi se reći da čak zaslužuje i penjačku ocjenu, a mi ga naravno penjemo bez osiguranja. Špilja koja se krije iza je trenutno duga oko kilometar i pol ali nije još do kraja istražena. Ulaz je vrlo uzak i krajnje težak za prolaz. Teškom mukom smo ušli tridesetak metara no na žalost morali smo stati. Voda je bila visoka do koljena i više, a mi smo imali samo gojzerice. Krenuli smo natrag i uz puno truda izašli van. Najtežih 30 metara u mojoj speleološkoj karijeri. Uslijedilo je nešto naslikavanja po saljevu, kratki odmor, i krećemo put do sljedećeg objekta, jedine prave jame koju smo posjetili tokom ekspedicije.

Put do nje, za razliku od ostalih terena, bio nešto konkretniji. Valjalo se vratiti do logora, nešto pojesti i uputiti nekoliko kilometara prema sjeveru. Uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo, nizbrdo. Jama inače ima vrlo zanimljivu povijest i predmet je prave male speleološke legende. Nisam siguran koji joj je pravi naziv, no slobodno ju možemo nazvati „Izgubljena jama“. A legenda kaže slijedeće: prvi put je otkrivena na jednoj od njihovih ekspedicija sedamdesetih godina. Ekipe iz dva prijateljska, ali pomalo rivalski nastrojena kluba su se oduševljene vratile u logor nakon cijelog dana provedenog u istraživanju. Obje su pronašle nove objekte! I jedni i drugi su bili prepuni priča o svojim otkrićima. Za sljedeći dan su se odlučili zamijeniti kako bi svi vidjeli što su to pronašli. Međutim pojavio se problem: jedna ekipa više nije mogla pronaći svoju jamu. Tražili su ju i tražili ali ju rupu nisu mogli naći. Naravno zadirkivanja su odmah počela, a nastavila su se sljedećih 30 godina. Plamen kaže da je odrastao na tom terenu, pročešljao ga desetine puta, no rupa kao da je u zemlju propala. Ha, ha, „rupa kao da je u zemlju propala“, kužite? Na koncu ju je, 2004. pronašao neki pas. Uvaljao se u lišće pod neko drvo, a vlasnik kada je došao po njega je primijetio čudne stare klinove u stijeni. Ostalo je povijest i suparnički klub je konačno dobio svoju zadovoljštinu.

Na rupi smo susreli drugu ekipu. Tri dečka koje još nismo vidjeli u logoru, danas su tek stigli. Saša je imao nekih problema sa opremom tako da nas je ostavio s njima, a on se vratio u logor. Dvojica od njih su još početnici dok je jedan trebao biti iskusni speleolog koji je postavio jamu. Kažem „trebao“ pošto smo tu susreli nevjerojatno maštovite tehnike opremanja. Čudno postavljena špaga, uže se na više mjesta tralo na vertikalne kamene noževe, svega je bilo. Posebno priznanje pak zaslužuju dva sidrišta koja su sajlom bila samo obješena na fixeve. Bilo bi smiješno da nije bilo zastrašujuće. Ne znam koji je razlog tomu, neiskustvo ili nedostatak propisne opreme. Inače koliko smo vidjeli u Bugarskoj su vrlo popularni rackovi, a oprema je često napravljena u kućnoj radinosti.

Jama je zanimljiva iako nimalo spektakularna. Na trenutke je dosta blatna, na dnu ima dvoje omanje dvorane i to je to. Na dnu smo se našli s dečkima i dogovorili da ću ja raspremiti jamu. Zbog načina kako je bilo postavljeno uže to se pokazalo vrlo naporno. Pri izlasku sam popio i lijep kamen u prsa.

Dok sam izašao van bio je već debeli mrak i počela je padati kiša. Dečki su tu bili prvi put i nisu baš bili sigurni u put pa smo se gubili i kružili po šumi. Ja sam bio vrlo gladan pa me sve to pomalo živciralo i jedva sam čekao da se vratimo do logora. Na tu silnu glad nas je dočekao rižoto od pilećih guzica. Uvjerljivo najgore jelo io inače vrlo pristojne hrane. Nije bilo druge nego se posvetiti piću.

Saša kaže da smo taj dan propješačili preko 15 kilometara i iako je dan bio vrlo naporan odlazak na spavanje nije dolazio u obzir. Trebalo je odraditi još jednu feštu koja je ovaj put bila posebna. Saša se na žalost morao vratiti u Sofiju. Kako smo s njim provodili najviše vremena i najviše se zbližili bio je red i da ga propisno ispratimo. Te večeri se pilo iz sve snage. Bugarima je bilo jako teško prihvatiti da stavljamo vodu ili kolu u vino. Red Bull votku nisu htjeli niti probati. Gitare i pjesma su trajali skoro do zore.

05.04.2010, srijeda

Ovo jutro ustajanje nije bilo lako. Sinoćnji je tulum potrajao tako da smo danas dobili laganu poštedu. Ustali smo taman na vrijeme da se pozdravimo sa Sašom. Od danas nas preuzima Tihomir (s njim smo bili u „Barkiti 8“). Tihomir je divno biće, vječno je nasmiješen, a i dobar je zabavljač i vrhunski gitarist.

Danas je na rasporedu posjet špilji „Belyar“. Rupa je relativno slična „Barkiti 8“ samo što je kod nje sve veće: 282 metara dubine (naspram Barkitinih 190) i 2560 metara duljine (naspram 777). Slac kaže da ga najviše podsjeća na Kitu. Obje rupe se, nalaze u istom kvartu, „Belyar“ je tek nekih pola sata dalje. Ekipu čine Tiho, Slac, ja, Olja, djelatnica u parku prirode i cura koja nikad nije ni primirisala špagi, Rosen, miran i tih dečko iz srednje bugarske, te Igor. Igor je posebna kreatura. Čovjek u već poodmaklim godinama, no nevjerojatno vitalan i snažan. A tek brz! U svojoj dugogodišnjoj speleološkoj karijeri ima i nekoliko ekspedicija u Voronju. Po frizuri i ponašanju mene dosta podsjeća na Makinu, samo sa puno manje dlaka i ni pola njegova stasa.

Silne uzbrdice i nizbrdice od jučer su ostavile traga na mom koljenu pa mi nije bilo lako, no put do jame je zapravo bio šetnja kao i prošlih dana.  Ja sam se probudio jako mamuran i nadao sam se da će se stanje do jame popraviti. Međutim nije se popravilo i sinoćnji dernek je došao na naplatu. Odlučio sam da neću ići u rupu, već ću ih pričekati vani. Pred nama su ipak još cijela dva dana, neću se nepotrebno trošiti.

Na ulazu u rupu je prava vertikala od desetak metara pa sam svoju opremu prepustio Olji. Ona je tad prvi put u životu obukla pojas i držala spravice u rukama tako da ulazak i izlazak nije prošao glatko no uspjela je. Na kraju je od ulaska odustao i Igor jer je u logoru zaboravio korduru i pododijelo, a nije htio uzeti moje. I on se jučer propisno nalio.

Dok su oni prolazili špilju ja sam vani pokušavao zaspati i borio nadljudsku bitku sa komarcima. Izgubio sam, nisam imao nikakve šanse. Igor je za to vrijeme šetao šumom. Kad su nakon mnogo sati počeli izlaziti iz rupe, ja sam bio već potpuno oporavljen i bilo mi je strašno žao što nisam otišao s njima. Od njih je samo Tiho već bio u Belyaru tako da su bili puni dojmova. Tko mi je kriv.

Slac već par dana ima problema sa zubom. Propuhao ga je vjetar pri silnom gledanju kroz prozor vlaka. Do sad se uspijevao s tim nositi uz pomoć raznoraznih lijekova. Jedna cura mu je čak predložila da si, kao alternativni lijek, na zub stisne čik popušene cigarete. Navodno funkcionira 100%. Bilo kako bilo, stanje sa zubom mu je bilo sve gore i Olja mu je dok su bili u rupi obećala da će ga sutra voditi kod zubara.

U povratku smo još jednom posjetili „neovisne“ speleologe. Rupa im se još nije otvorila, ali radovi dobro napreduju.

Atmosfera u logoru je dobro znana s tim da primjećujem dosta novih ljudi. Od ove večeri gitarama se pridružio i Filip sa djembama. Jako dobro svira i pjesma se ori do dugo u noć.

06.04.2010, četvrtak

Kakva bi to ekspedicija bila bez ijedne medicinske intervencije. Ustajemo se uredno u 8 sati i idemo u Vratsu kod zubara. Olja, Tihomir, Slac i ja. Ordinacija je u prizemlju obiteljske kuće. Čudan neki prostor, djeluje mi kao da je prije bio kafić koji je pretvoren u čekaonicu. Ima čak i šank! Trošna ordinacija se krije u stražnjim prostorijama. Mislim da su kod nas tako ordinacije izgledale prije 30-40 godina. Oprema je stara i derutna, ali ako je dobro za stanovnike Vratse, dobro je i za nas. Bar za Damira.

Zubarka i sestra su simpatične gospođe već u godinama. Ali vrlo uslužne i znatiželjne tko smo i odakle dolazimo. Jedino što zubarka može napraviti je izvaditi taj jedan preostali korijen zuba koji radi probleme. Dok čekamo da anestezija počne djelovati razgovaramo o svemu i svačemu. Pretpostavljam da znate za priču o postolaru i njegovim cipelama? Primjećujem da zubarka ima sličan problem sa svojim zubima. Valjda nema vremena. Jedna anestezija nije dovoljna, potrebna je još jedna. Petnaestak minuta kasnije korijen kutnjaka je vani.

U tom trenutku nismo imali planirano ništa drugo pa nam je Tihomir predložio odemo do kanjona/špilje „Ponora“ i utvrde „Gradišče“ pored. Olju smo ostavili kod njezine kuće u Vratsi i krenuli dalje našim putem. Ulaz u ponoru se nalazi nekoliko kilometara sjeverno od grada. „Ponora“ je vodena špilja ukupne duljine 3172 metara. Da bi došli do ulaza moramo se spustiti u veliku vrtaču duboku bar 15-20 metara. U vrtaču, pa odmah u „Ponoru“ utječe rječica istog naziva. Tihomir nam pokazuje kako se je jednom ulaz začepio od drveća, granja i ostalog otpada pa se cijela vrtača napunila vodom.

Krećemo par kilometara dalje prema utvrdi „Gradišče“. To je omanja staro rimska utvrda na uzvisini koja je služila kao signalna stanica na nekoj davno zaboravljenoj granici. Od utvrde su ostale su samo niske zidine po kojima smo se malo penjali i slikali. U daljini se vide litice iznad Vratse. Mislili smo da je izlet završava no Tihomir je kao pravi znalac najbolje ostavio za kraj.

Odmah s druge strane utvrde par desetaka metara niže se nalazi otvoreni dio toko „Ponore“ koja teče malim kanjonom i čini nekoliko jezera povezana manjim ili većim slapovima. Kako nam govori Tihomir radi se o završnom stadiju u životnom ciklusu jedne špilje: strop se većim dijelom urušio i više se ne radi o špilji već kanjonu. Jedan veliki dio stropa špilje, prigodno nazvan „Božji most“, je ostao netaknut, a rijeka mirno teče ispod.  Sačuvani dio špilje je u tom dijelu dugačak oko stotinu metara, 20 metara visok i 25 širok, a strop je debeo oko 12 metara. Teško je riječima opisati kako to izgleda. Nadrealno lijepo. Prošetali smo se kanjonom, a Tihomir nam je pokazivao mjesta gdje se znaju kupati i izletovati. Bez ikakve sumnje ovo je najčarobniji djelić prirode koji smo vidjeli u Bugarskoj. Nakon što smo se nauživali prirode i nešto naučili o životnom ciklusu bilo je vrijeme da krenemo natrag put logora.

Jedina preostala obaveza do kraja dana je bio obilazak turistički uređene špilje „Ledenika“. Nju svake godine posjeti više od 100.000 posjetitelja. Uređeni dio špilje ima oko 300 metara i sastoji se od deset dvorana i jednog jezera. Obilazak traje oko opola sata, a posjetitelji, bez obzira bili speleolozi ili ne, će ostati očarani bogatstvom i veličinom špiljskih ukrasa. Špilja je dobila po velikim ledenim sigama koje se pojavljuju zimi u prvoj dvorani. Koliko je „Ledenika“ popularna u bugarskoj pokazuje i to što postoji istoimeno pivo.

Nakon obilaska „Ledenike“, podgrijani upravo rečenim pivom, mogli smo se samo prepustiti druženju i zabavi u logoru. Fešta je bila u punom jeku kada nas je iznenadno olujno nevrijeme sve stjeralo pod ceradu od desetak kvadrata. Bilo je tijesno, ali koga briga, zajedništvo i dobro raspoloženje se moglo rezati nožem. Nemamo se zašto žaliti, vrijeme nas je sve ostale dane poslužilo da bolje nije moglo. Kiša nije stajala i ispratila nas je na spavanje.

07.04.2010, petak

Zar je već stigao naš zadnji dan na ekspediciji? Pomalo sumorna misao prikladna za sumorno, maglovito jutro. Danas navečer će ekspedicija biti službeno zatvorena, a mi sutra krećemo kući.

Polako, cijeli dan je još pred nama. Dopodne imamo organiziran posjet povijesnom muzeju u Vratsi. Idemo s Plamenom. Muzej je bogato opremljen i prikazuje razvoj civilizacije u bugarskoj od pretpovijesnih dana sve do moderne povijesti. Najznačajniji izložak muzeja je „Rogozensko blago“. 1985. god vozač traktora je kopajući bunar u svom vrtu slučajno otkrio kolekciju od 165 zdjelica, vrčeva i kaleža. Predmeti su uglavnom srebrni sa umetnutim zlatnim detaljima. Vještina s kojom je posuđe izrađeno je nevjerojatna, a pošto je bogato i detaljno ukrašeno izvor je neprocjenjivih podataka o životu Tračana u petom i četvrtom stoljeću prije krista.

Nakon razgledanja muzeja sa Plamenom smo se uputili njegovoj kući kako bismo se otuširali i koliko toliko sredili za put sutra. Kiša opet nesmiljeno pada, ovaj put praćena sa teškim gradom. Dok smo se mi tuširali Plamen nam je spremio ručak. Jedemo, pijemo rakiju i sa nesmiljenim žarom po ko zna koji put tog tjedna preživamo razne speleološke teme. Plamen nam  ponosno pokazuje svoju bazu podataka i kolekciju nacrta. Vrijeme se ubrzo proljepšalo pa smo se vratili u logor.

Tuča koja je jako padala dolje u gradu, u logoru je bila još jača. Na livadi je u jednom trenutku bilo deset centimetara leda. Šator nam na svu sreću nije promočio. Do zatvaranja ekspedicije nismo imali što raditi pa smo počeli spremati stvari. Sutra se moramo ustati vrlo rano zbog vlaka za Sofiju.

Polako dolazi večer, a s njom i službeno zatvaranje ekspedicije. Za tu priliku je bila organizirana svečana večera u informativnom centru „Ledenika“. „Svečana večera“ je u ovom slučaju krajnje relativan pojam. Prije nego smo se mogli posvetiti janjetini morali smo prvo obaviti smo rundu govorancija. Naši domaćini su nam pripremili poklone i zahvalili na ukazanom povjerenju i volji da ih posjetimo. Mi smo im mogli samo iz sveg srca uzvratili istom mjerom. Improvizirao sam nekakav govor i zahvalio se na prilici koju su nam pružili, na šansi da približimo bugarsku i hrvatsku ekspediciju i razmijenimo znanja i iskustva.

Došlo je vrijeme i za janjetinu! Bugarska janjetina je specifična po tome što ima nadjev od riže, povrća, jetrica i drugih iznutrica. Nemaju ju običaj ni rezati škarama kao mi, već janje golim rukama doslovno očerupaju do kosti. Završna fešta je počela iz sve snage. Svečana večera je u jednom trenutku završila, a mi se vratili do logora. U logoru je bilo vrlo živo pa smo svi zajedno samo nastavili u istom tonu. Slijede, čašćenja, ljubljenja, pozdravljanja i finalne razmjene kontakata, e-mailova, facebookova i sl. Zabava traje do zore. Mi smo ipak otišli prileći na sat dva prije polaska na vlak.

08.04.2010, subota

Olja koja je obećala paziti na nas, nas nježno budi oko pola sedam. Mi smo spremni još od jučer, ostalo nam je tek složiti šator i vreće. Padaju posljednji zagrljaji sa ekipom koja uopće nije išla spavati i krećemo prema željezničkom kolodvoru u Vratsi. Na kolodvor nas je odvezao Plamen.

Ovakvo gostoprimstvo ne smije proći neuzvraćeno, pa s Plamenom, dok čekamo polazak vlaka, raspravljamo o mogućnostima njihovog uzvratnog posjeta. Uz malo sreće nekoliko bugarskih speleologa će uskoro biti naši gosti na nekom od Crnopačkih istraživanja. Ako ne ove godine, onda sigurno sljedeće.

Vrijeme za polazak je došlo i s Plamenom se rastajemo kao pravi prijatelji. Pozdrav Vratso i nadam se da se vidimo opet!

Povratak u Sofiju je prošao u razmjeni dojmova i zajedničkom maštanju o nekom skorom susretu sa našim novim prijateljima.

Nismo se puno udaljavali od glavnog željezničkog kolodvora u Sofiji. Vlak za Beograd nam ionako kreće za koji sat. Vrijeme smo iskoristili da se okrijepimo s još kojim kebabčetom i razgledamo kolodvor za što prije nismo imali vremena. Kolodvor je prava socijalistička monumentalna građevina. U dolasku uopće nismo stigli primijetiti grandioznost zdanja i velikih murala koji ukrašavaju unutrašnjost.

Vanjski peroni su u krajnje derutnom stanju. Pokretne stepenice nisu niti u funkciji i samo predstavljaju ruglo. Tokom ovog puta sam često imao osjećaj da su mnoge stvari u bugarskoj u jednom trenutku bile nove i funkcionalne, a onda su zbog nekog razloga zapuštene, neodržavane i ostavljene na milost i nemilost zubu vremena.

Dok čekamo polazak vlaka družimo se sa nekim željezničkim radnicima. Oni nas žicaju leve i pivo, a mi njih da se slikamo u njihovom smiješnom vozilu.

Stigao je i taj trenutak, vlak kreće, a mi idemo prema novoj avanturi u Beogradu. O putu za beograd se nema što posebno reći, odmor i spavanje i pripreme za, nadamo se, burnu noć u Beogradu. Još dok smo planirali put uspostavili smo neke kontakte sa Beogradskim speleolozima. Kao najotvorenija se pokazala Bojana, članica SK Beograd. Nadali smo se zajedno otići bar na neko pivo.

Plan sa spavanjem kod Cece, Slacove prijateljice sa početka priče neslavno propada, a mi ostajemo bez prenoćišta. Čak ni Bojana nije u gradu, ali kao prava drugarica nam šalje brojeve čak tri druge cure. Počinje frenetično SMS-anje i na naše veliko olakšanje, u zadnjim trenucima prije umiranja baterije, pada dogovor da nas Ljilja i Marija dočekaju na glavnom kolodvoru. Na kraju smo mi čekali njih dvije, no pojavile su se. Vrlo zgodne mlade cure, studentice i cimerice. Speleologijom se bave tek godinu dana. Sjeli smo na pivo i počeli prepričavati doživljaje i nadali se da će nas pozvati da prespavamo. Na svu sreću nije trebalo dugo čekati. Krenuli smo prema njihovom stanu i usput se pobrinuli za nadolazeće tekuće potrebe.  Večer je mirisala na ludi provod.

Kod njih u stanu smo se najeli, otuširali i počeli spremati za izlazak. Iscrpljeni kakvi smo već bili,  morali smo potražiti pomoć u boci votke. Nešto nakon ponoći smo krenuli van, obišli par mjesta i skrasili se u klubu „Plastic“ na house partiju. Bolje i to nego na narodnjake. Alkohol je nastavio teći, a mi smo znojni od plesa ponovo razvijali, već godinama zaboravljeno, bratstvo i jedinstvo.

09.04.2010, nedjelja

Niti ne znam kad smo se jutros vratili u stan. Probudili smo se odmorni i u prilično dobrom stanju. Brzo smo se dogovorili kako ćemo provesti dan. Ljilja je imala neke obaveze pa je Marija s nama dvojicom „istraživala“ grad. Ali i ona samo do 5. Nama vlak za zagreb kreće u 9 pa ćemo morati nešto smisliti da popunimo vrijeme.

Za to nije bilo nikakve brige pošto su se beograđani sve međusobno dogovorili i u 5 sati nas je preuzela Jelena iz ASAK-a. Pozdravili smo se i izljubili sa curama i krenuli prema Skadarliji nešto pojesti. Počastili smo se u poznatom restoranu „Tri šešira“. Uskoro nam se pridružilo još nekoliko speleologa pa nas je brzo bilo preko 10. Odlučili smo druženje preseliti na Kalemegdanske zidine. Atmosfera je vrlo prijateljska i opuštena. U dobrom društvu vrijeme brzi leti pa smo tako u zadnji čas shvatili da je vrijeme da krenemo prema glavnom kolodvoru. Na žalost, ili na sreću, vlak koji uvijek kasni je baš danas krenuo na vrijeme. Zakasnili smo i morat ćemo prenoćiti još jednu noć u Beogradu.

Nismo očajavali. Prvi sljedeći za zagreb vlak kreće u 5:00. Društvo koje se u tom trenutku već bilo razišlo se u tren oka ponovo skupilo. Što nam drugo preostaje nego da nastavimo piti. Ovaj put smo se preselili na obalu Save, dio kod njih poznat kao 25. Maj. Druženje je potrajalo do dugo u noć. Na noćenje nas je primio Dekster. Spavali smo na podu njegove male sobice u roditeljskom stanu u Novom  Beogradu.

10.04.2010, ponedjeljak

Alarm nam zvoni ali svi ga ignoriramo. Slac u jednom trenutku skače, a ja sam već uvjeren da smo propustili i sljedeći vlak. Dekster je brz vozač, cesta je u 5 ujutro bez prometa tako da ipak stižemo na jutarnji vlak.

Sad više nema greške, za 6 sati smo u Zagrebu. Ostaje mi samo još objasniti šefu zašto se danas nisam pojavio na poslu.

 

Nalazite se ovdje: Početna stranica / Aktivnosti / Izvještaji / Balkanska speleološka ekspedicija "Vraca-Mižišnica 2011"