Špiljarski posjet Mađarskoj, 07. - 10. lipnja 2012. godine

U svibnju ove godine smo dobili poziv, kojeg je kolega Ruđer Novak proslijedio svim kolegama speleolozima u SOŽ-u, od mađarskih speleologa da dođemo u posjet u Budimpeštu u špiljarenje. U pozivu su bile navedene četiri špilje predviđene za obilazak u Budimpešti:

Pál-völgyi-barlang, Mátyás-hegyi-barlang, Szemlö-hegyi-barlang, i Ferenc-hegyi-barlang.

Kako se termin za špiljarenje poklopio s akcijom na Crnopcu, a to je bio produženi vikend poslije Tijelova, bilo nas je svega par koji smo htjeli ići u Budimpeštu. Lea Kuhta i Merlin Rebrović su mogli ići ali samo jedan dan pa su odustali. Danijel Boroša je bio spriječen neočekivanim poslovnim zadatkom a Zvonka je najavila malu mogućnost da će ići, nije na kraju išla. Tako se broj kandidata za špiljarenje u Budimpešti sveo na svega jedan. Pošto sam već rekao da ću doći i nisam htio zadnji tren otkazivati. Ponio sam sa sobom pojas, dvostruki pupak, kacigu i par karabinera za svaki slučaj, ništa mi od toga nije trebalo na kraju, i sjeo s prijateljima koji su išli u izlet u Budimpeštu u auto.

U Budimpeštu sam stigao dva dana ranije u 13 sati. Na Trgu Blahe Lujze me dočekala  Éva Csizmadia kod koje sam bio smješten. Gabor Király (hrv. Kralj), u čijem stanu stanuje Éva, je bio izvrstan domaćin koji je kuhao mađarske specijalitete. Taj dan smo Éva i ja šetali po gradu a u petak su me njih dvoje vodili ranom zorom na veslanje malim Dunavom - rukavcemjužno od Budimpešte u mjestu Szigetszentmiks. Veslali smo cirka 20 km. Poslije podne sam proveo s prijateljima u gradu. 

 

U subotu u jutro smo krenuli na prvi teren - Mátyás-hegyi-barlang.

 

  

Za one koji su se već pitali što znače nazivi špilja koje smo obišli evo objašnjenje.

Hegy znači brdo, Pál, Mátyás i Ferenc su osobna imena, a barlang je mađarska riječ za špilju. Jama se kaže akno - čita se okno, penjanje maszni - čita se masni, speleologija se kaže barlangaszat...

Došli smo do Pál-vöglyija i na jednoj stijeni su Éva i još jedna instruktorica u čas oka postavile poligon na stijeni za test. Tada sam saznao da baš taj dan mađarski školarci polažu praktični test. Izvrsno, jer sam baš i ja završio školu u SOŽ-u prije mjesec dana. Saznao sam i kako izgleda njihova škola u kojoj je Gabor instruktor. Škola traje šest mjeseci, za razliku od naše koja je trajala šest tjedana, ali je njihov tempo manje gust u odnosu na naš. Praktični test se sastojao od brzog kretanja po špiljiMátyás-hegyi-barlang koja je u neposrednoj blizini stijene na kojoj su polagali penjanje, spuštanje, prečnicu i prusiciranje.

 

Kad smo krenuli na polaganje kretanja po špilji instruktor mi je na strogom njemačkom zabranio unošenje fotoaparata (nisam trebao slušati) iz velike brige da ne oštetim kameru. Poslušah pa sad nemam slike iz špilje Mátyás-hegyi. Ušli smo uobjekt kroz vrata kao da ulazimo u neki bunker ili podrum i nakon kratkog hodnika smo se ljestvama spustili jednu etažu ispod u labirintski sustav u kojem su školarci morali sustići instruktora, mladog i strogog voditelja, kojeg sam u stopu pratio sve do mjesta na kojem je trebalo od njega kopirati tehniku kretanja koju do tada nisam pokušao a to jedna vrsta "plaženja"između zidova tako da se o njih upireš koljenima dok si maksimalno nagnut prema naprijed. Kako su stijene bile blatne nije mi uspijevalo pa sam pokušao vlastitu tehniku leđa o jedan a noge o drugi zid. Drugi školarci su morali koristiti "mađarsku tehniku" kretnja.

Tempo je bio brži od bilo čega što smo mi imali na školi u SOŽ-u, doslovno `bježanje` kroz špilju.

Špilje su zaista labirintske a ova je jedna od laganijih što dokazuje i činjenica da smo stalno po njoj susretali roditelje s malom djecom. Naravno, nisu oni zalazili kuda smo mi išli, ali svejedno, bilo je neobično sresti toliko ljudi u podzemlju. I još se sa svakim pozdraviti sa "szia!" - mađarski "bok!". Pošto sam se bio preforsirao prethodni dan veslanjem i nakon toga cjelodnevnim hodanjem po Budimpešti po jakom suncu, doživio sam energetsku krizu. Popio sam sve sokove i čokoladice koje sam ponio sa sobom. Primijetio sam da sa sobom nisu ništa nosili od hrane i pića. Sve su špilje pod ključem i samo speleolozi četvrtog stupnja mogu imati ključ a u špiljama se ne jede i ne pije. Kad sam gladan jedem! Pazim da nema mrvica za mnom ali hrana i neka voda moraju biti u rezervi. Osim te rezerve, primijetio sam da niti ne koriste stop descender. Vidio sam jedino jedan stop descender, svi koriste bananu kombinaciji sa šiljastim karabinerom. U ovim špiljama je zabranjena i acetilenska rasvjeta.

Jedino što su imali sa sobom je bio grožđani šećer koji je jedna instruktorica nosila sa sobom a za školarce. U špilji su vježbali i osiguravanje. Prvo su mene svezali i spustili s osiguranjem desetak metara kroz vertikalicu. Zatim su redom jedno drugo spuštali osiguravanjem. Nakon toga opet trčanje kroz špilju pa provlačenje, puzanje, i onda stanka za montiranje rezervne rasvjete. Svi školarci sa sobom imaju minijaturne transportne vreće u kojima nose rezervnu svjetiljku, astrofoliju i, nadam se, nešto hrane i vode :-).

 

  

Kad smo izašli uslijedio je drugi dio praktične provjere. Penjanje, prečnica, spuštanje i prusicirenje. Još jedna razlika između naše i njihove škole - kod nas se više nose gojzerice a kod njih gumene čizme, kod nas ekipa više koristi ruksake a oni koriste transportne vreće.

Imao sam priliku isprobati bananu i svi su me uvjeravali kako je to super zar ne? Govorio sam: "što ako padneš u nesvijest,što će te zaustaviti?". Odgovor je bio prusik. Ne znam. Kažu da stopdescender nije dobar kao banana jer je kompliciraniji od banane i uvrće konop. Nije mi jasno kako je onda jednostavnije koristiti bananu i prusik?

U glavnom, pretvarao sam se da me se dojmila banana i špičasti karabiner... Pod pritiskom instruktora koristim i jednostruki pupak.

 

Nakon toga Éva, Gabor i ja ostavljamo društvo da privede ispit kraju dok odemo u Szemlő-hegyi barlang, špilju koja je bila uređena za speleotetapiju. Na ulazu je muzej s maketom špilje, modelom kanala, vertikale, s izloženom opremom i informacijama o špilji i špiljarenju. Ulaz je opremljen rampom za invalide. Zbog promjene klime u špilji više se ne koristi za terapije. Prepuna je koralja koje Mađari zovu špiljski grašak :-).

Šetamo po uređenim puteljcima i razgledamo, turistički.

 

   

Špilja je opremljena i oknom za dizalo dubine cca 45 m u koje nikad nisu ugradili dizalo i to okno škole koriste za vježbanje u zimskom periodu.

 

 

Po izlasku se susrećemo sa svima ispred ulaza i društvo odlazi u vrt kod Krisztine Ozsvárt, koja nam je poslala poziv da dođemo u Budimpeštu, na roštilj. Svi idu a tri speleologa (Zoltán Andrássi, János Ruszó, Ferenc Horváth) i ja ćemo im se pridružiti nakon što "povirimo" u Ferenc-hegyi barlang. Vodi nas iskusni instruktor Zsandár (Ferenc Horváth). Ulaz u špilju je u blizini stambenog naselja i ima poklopac kroz koji se spuštamo vertikalno par metara i onda kanalima dolazimo do mjesta mikser koji je glavna točka u špilji od koje sve vodi i u koju sve vodi.

 

 

 

  

 

Obilazimo, malo se vraćamo, prisjeća se Zsandar je li bilo lijevo ili desno, ili možda razmatra koji je put zanimljiviji. Špilja je jako plitka i ima vertikalne kanaliće kuda je termalna voda izbijala na površinu, interesantna pojava, žljebovi u stijeni.Vraćamo se u mikser pa odmaramo na kamenu za sunčanje. Ugasili smo svjetiljke i izležavamo se par minuta, bar ja tako mislim, kad ono minuta mraka za nestale tinejdžere koji su ušli u špilju dok još nije bila pod ključem, sišli u mikser i nisu znali izaći i tu su umrli. Kod miksera je štos što treba ići prema gore a ne lutati u horizontalnim kanalima. Koliko je špilja plitka vidi se po korijenima biljaka koje rastu iznad

Stižemo na roštilj kod Krisztine u čijem je dvorištu u tijeku redovita godišnja inventura. Oprema se pregledava, konopi mjere i označavaju. Komentiraju se uspjesi na provjerama, svi su prošli, veselje.

 

  

Krisztina označava konope, Zsandár i kolege pregledavaju kacige, u druogm planu mjerenje i pregledavanje konopa, a u trećem gabor priprema roštilj. Na večer smo još malo prošetali Budimpeštom do dvorca Vayda Hunyad. Mislim se kakav će sutra biti tempo? Gabor priprema večeru i pokazuje mi oružarstvo koje se nalazi kod njega doma u špajzu.

 

  

Sutra, u nedjelju, idemo posjetiti špilju Pál-völgyi.

Okupljamo se ispred ulaza u špilju koja je također "pod ključem" u koju nas uvodi speleolog četvrtog stupnja/ranga.

 

  

Špilja je otkrivena prije više od stotinu godina i redovito se pronalaze novi prolazi i veze s drugim špiljama u sustavu. To je nekoć bio kamenolom a danas izletište i speleološki park. Pál-völgyi je u stvari dio istog sustava u kojem je i Mátyás-hegyi.

 

 

Pál-volgyi i Mátyás-hegyi sustav, crveno je označeno mjesto spoja dviju špilja

Prolazimo kroz turistički dio a s nama idu i speleolozi koji redovito obilaze špilju i skupljaju uzorke vode. Voda se redovito kontrolira i prati moguće zagađenje zbog blizine naselja. Brzo se krećemo, opet sam drugi po redu i sustižem voditelja u stopu. Ipak, dolazimo do uskih i klizavih kanala kojim je kretanje usporeno, doslovno plazim na trbuhu. Špilja ima par dužih kanala i par većih dvorana. Većina prostora u špilji su uski kanali i manje prostorije. Zastajemo kraj zanimljivih pojava, kalcitnih tvorevina, siga, fosila... Vrlo vrijedan inventar ne obiluje brojem ali obiluje raznolikošću.

Voditelj nam skreće pozornost na bušotinu koju je jedan student "na divlje" izbušio da bi uzeo uzorak za istraživanje paleoklime. On je izbušio jednu od najvrjednijih siga uz dopuštenje speleologa koji nije pitao dopuštenje uprave špiljskog parka.

 

 

 

Izgubio sam se, iskreno, u labirintu prolazeći kroz tjesnace, kanale, dvorane, kotrljajući se, plazeći, kližući... Opet, po običaju, očekujem da smo došli do kraja i da ćemo sada istim putem nazad. Napravili smo u stvari krug i došli na ulaz s druge strane.

Izlazimo, pozdravljamo se, zovu nas da dođemo opet, odgovaram:"Morate i vi doći u Zagreb". Na brzinu kupujem literaturu i skupljam brošure za našu biblioteku. Trkom na ručak kod Gabora, opraštam se s Gaborom i Évom i trčim na trg Blahe Lujze gdje me čekaju prijatelji za zajednički povratak u Zagreb.

Nalazite se ovdje: Početna stranica / Aktivnosti / Izvještaji / Špiljarski posjet Mađarskoj, 07. - 10. lipnja 2012. godine