Speleološka škola SO Željezničar 2011. – izvještaj jednog školarca

Ove godine u periodu od 07. ožujka do 14. travnja održala se speleološka škola SO Željezničar pod voditeljskom palicom Ivana Mišura koja je podarila 15 novih speleologa pripravnika. U ovih nadrealnih nešto više od mjesec dana, mi, školarci, imali smo priliku upoznati čari i čudi speleologije kroz seriju od šest predavanja koja su se održavala ponedjeljkom u prostorijama SOŽ-a i pet odličnih terena.

Foto galerija!

Mjesto odigravanja prvog terena bila je špilja Veternica (12.03.). Nakon ispijanja jutarnjih kava na Črnomercu uputili smo se autima do odredišta gdje smo se presvukli u svoja uglancana odjelca. Prije ulaska u samu špilju upoznali smo prve čvorove i rad karbidne lampe, a nakon postrojavanja i prebrojavanja zakoračili smo u mračne prostormo doživjeli svoje prve sige i iskusili prva provlačenja i močenja. Imali smo priliku testirati svoje fizičke sposobnosti i klaustrofobični potencijal u Majmunskom prolazu te vještinu provlačenja u Ramzesovom šetalištu. Također, prošetali smo se Paklom i okušali se (više prisiljeni nego po slobodnoj želji) u penjanju „na sve četiri“u Fosilnoj dvorani. Po izlasku iz špilje smo se nahranili, oprali opremu i malo bolje se upoznali na pivi i čaju. Sve u svemu Veternica se činila kao jedna ugodna šetnjica, no, koliko je ustvari bila ugodna smo osjetili tek sutradan na svojim mišićima.

Potom je uslijedio teren na Gorskom Zrcalu (19.03.) gdje smo se nešto dublje upoznavali s osobnom i društvenom speleološkom opremom. Iako nam je od prve bilo teško svladati nazive svesilnih spravica, generalno smo već tad prilično dobro svladali penjanje i spuštanje po užetu (ako zanemarimo povremena zabijanja u stijenu i u instruktore). Možda nas se francuski način spuštanja i Dülfer tada nisu toliko dojmili, al to je vjerojatno zbog mješavine straha, adrenalina i euforije koju smo proživljavali na 25 metarskoj vertikali (i nešto manjoj previsnoj stijeni) budući da neki od nas nikad nisu u tolikoj mjeri prkosili gravitaciji. Dakako, teren smo začinili roštiljem i svekolikim delicijama koje su se našle u našim torbama budući da smo se vratili u večernjim satima.

Prava odskočna daska u međuljudskim odnosima nas školaraca (i instruktora) uslijedila je u hladnjikavoj park-šumi Golubinjak u Gorskom kotaru (26. i 27.03.). Budući da je to bilo prvo logorovanje nas školaraca, imali smo se prilike bolje upoznati. To je, dakako, bilo potencirano činjenicom da je našem logorovanju kumovala hladnoća pa ljubavni stiskavci nisu bili isključeni. Prvi dio ekipe kojeg su sačinjavali instruktori i dio školaraca je stigao u petak navečer i postavio logor, a omanja ekipa školaraca je stigla vlakom u subotnje jutro. Osnovni zadatak u subotu je bio naučiti prelazak preko čvora i svladati vertikalu od nekih 30 metara. Dok smo čekali svoj red da se iskažemo, uz uživanje u lijepom krajoliku i nadi da će nas ugrijati koja zraka sunca, vezali smo čvorove, upoznavali se sa spitanjem i (neki od nas) svladavali psihološke strahove zaostale s Gorskog Zrcala. Budući da instruktori nisu bili sigurni da li će nedjelja donijeti kišu , odlučeno je da ćemo se u subotu okušati u spuštanju u Ledenu špilju. Riječ je o vertikali koja vodi u špilju gdje se obično zadržava snijeg i led zbog čega je i dobila takav naziv. Nakon više-manje uspješno obavljenih zadataka, navečer smo se okrijepili uz grah, pečene kobasice i čašicu razgovora. Idući dan ipak nije kišilo pa je entuzijastičniji dio školaraca prije povratka u Zagreb ponovio penjanje i spuštanje na stijeni.

Nakon Golubinjaka, teren na Klani (02. i 03. 04.) je s obzirom na vremenske prilike bio sve što nismo očekivali. Nakon kratkog druženja u petak navečer s kolegama speleolozima u Kastvu, u logor smo stigli vođeni orijentacijskim sposobnostima nekolicine školaraca (uz, naravno, intervenciju instruktora). Nakon jednosatnog hoda i njuškanja u mraku, podigli smo šatore, popričali uz vatricu i otišli na spavanje. U subotu smo velik dio dana vezali čvorove dok smo čekali svoju priliku na stijeni, a blijedoputiji školarci su se skrivali od sunca koje je pošteno pripržilo. Uživali smo u, sad već mogu reći, osobnim akrobacijama prilikom spuštanja po omanjoj vertikali koja je više-manje služila kao priprema za silazak u Malu i Veliku jamu. Na Maloj jami smo, nakon odrađenog fotosessiona, učili svladavati devijator, a ujedno smo se provlačili suženjem koje se nalazi na dnu same vertikale. Nažalost, provlačenje nije bilo jednostavno za sve školarce, a pogotovo ne za one krakatijeg stasa koji su se uspjeli zaglaviti. No, to je rezultiralo s tek nekoliko modrica, poderanom odjećom, par ovećih graškića znoja i, naravno, jednim iskustvom više. Velika jama s vertikalom od 50ak metara nas se itekako dojmila. Spuštanje niz klizave i sluzave stijene završava u dvorani ispunjenoj nanosima površinskog sedimenta i komadima polutrulog drveća. Za dana se u jamu izmigolje zrake sunca kroz omanji otvor koji se nalazi desno od same vertikale što joj daje određenu draž. No, uz zanimljivu morfologiju, svakako nismo propustili proučavati anatomiju kostiju nekog stvorenja koje je nesretno skončalo u tmini ovog prostora. Navečer su nam se u logoru pridružili speleolozi iz Rijeke s kojima smo uživali u dobrom gulašu, rakiji i nekim drugim čudnim mješavinama. U nedjelju je dio školaraca odrađivao zaostatke, neki su se sunčali i pekli kobase, a neki su ambiciozno usavršavali tehniku penjanja. Dan smo završili kratkim druženjem u Kastvu i povratkom u Zagreb u večernjim satima.

Zadnji teren je uslijedio 9. i 10.04. na južnom Velebitu. Babina jama je definitivno nesvakidašnje iskustvo za jednog školarca. U logor smo stigli u ranim subotnjim satima gdje nas je, zahvaljujući dijelu ekipe iz SOŽ-a i stanovitim Riječanima, dočekala logorska vatra. Nakon nešto duljeg druženja uz pečeni jeger pošli smo na spavanje. Ujutro smo se nahranili i oko podneva počeli spuštanje niz 40 metarsku vertikalu koja završava dvoranom u kojoj su nam instruktori pripremili bivak. No, osim bivakiranja, pravi doživljaj je bila vožnja gumenim čamcem! Iako je voda bila visoka pa nismo iskusili i vidjeli sve što su instruktori naumili, zabavljali smo se biospeleološkim stvarčicama. U redovima ovogodišnjih školaraca je bilo dosta biologa, no, kao tragači za špiljskim životom se baš i nismo iskazali što, dakako, pripisujem neizvježbanom oku. Budući da je izlazak iz Babine trajao dulje od samog ulaska, tražili smo alternativne načine zagrijavanja izuzev bivka. Plesanje i otkrivanje potencijalnih karaoke majstora je bilo od itekakve koristi. Iako obećane peke navečer nije bilo, morali smo se zadovoljiti osrednjim gulašem. No, veseli školarci, nove SOŽ pridošlice i par piva je bilo i više nego dovoljno za ugodnu atmosferu. Idući dan je velik dio školaraca pod vodstvom Hrvoja Grgića posjetio umjetni speleološki objekt Željavu koji je bivša vojna baza JNA smještena u planini Plješevici, a omanji dio se ponovo okušao u spuštanju u Babinu.

Nakon skupljenih teoretskih i praktičnih znanja iz speleologije uslijedio je ispit koji se održao 14. travnja u prostorijama SOŽ-a. Na naše veselje svi smo položili! Naravno, nakon toga je uslijedilo tradicionalno krštenje koje smo poprilično stoički podnijeli. Potom smo tulumom do jutarnjih sati proslavili speleo-sagu nas petnaestorice veličanstvenih koja je, nadam se za barem dio nas, uvod u buduće speleološke pothvate o kojima će biti riječi u nekom narednom izvješću.

Nalazite se ovdje: Početna stranica / Aktivnosti / Speleološka škola / Speleološka škola SO Željezničar 2011. – izvještaj jednog školarca