1. teren speleoškole - Tounj (09.03.2019.)

Dana 9. ožujka je mala, ali jaka ekipa školaraca u sastavu Ines, Melanija, Sara, Davor, Marcus i Pavle, krenula na prvi teren u sklopu speleološke škole SO Željezničar. Prema mejlovima s iscrpnim informacijama koje dobivamo od voditelja, u kojima bivamo obaviješteni o rasporedu predavanja, potrebnoj opremi, obavezama i odgovornostima, okupismo se u 8 sati u bistrou Radnić na ugodnom razgovoru i jutarnjoj kafici. Nisam očekivao toliko ljudi; pretpostavio sam da će, osim tečajaca i instruktora, doći još pokoji član SOŽa, no kad se cijela ekipa skupila u Tounju, koji je ujedno bio i naše konačno odredište, cjelokupna je ekipa brojala čak 19 članova! Nažalost, mamurno drvo koje je u petak imalo burnu noć se, netom prije polaska, ispriječilo putanji kombija kojim je vješto upravljao Hanžek i naslonilo na desni bok SOŽovog kombija. Na svu sreću, kombi je pretrpio samo kozmetičke ogrebotine, a najviše je stradao samo ponos našeg vozača.

Briefing prije ulaska u objekt

S obzirom na malen broj tečajaca (kažu, ove godine iznenađujuće malo ljudi) potrpali smo se u kombi u kojem su nam se pridružili Milena, Hanžek i oprema koju smo posložili u gepek. Našem je odlasku prisustvovao i Josip, jedan od voditelja ovogodišnje škole, koji je s ponosom i suznim očima (nije skužio da vidimo) ispratio našu malenu ekspediciju prema prvom terenu škole. Koji ga je vrag tjerao da u subotu rano ujutro dolazi do mjesta sastanka, a ne ide na teren, samo nebo zna. Do Karlovca smo putovali autocestom, nakon čega smo izašli na staru cestu kojom smo doputovali do Tounja. U Tounju smo se udobno smjestili u kafić znakovitog naslova „Špilja“ u kojemu se okupila cijela ekipa s dodatkom nekolicine članova SO PDS Velebit koji su u isto vrijeme oko Tounja obavljali penjačke i ronilačke aktivnosti. Nakon kafice ponovno se potrpasmo u kombi i krenusmo prema kamenolomu Tounj.


O špilji u kamenolomu Tounj nisam znao mnogo. Ustvari, prije upisivanja speleološke škole nisam ni znao da postoji. Ipak, malo kopanja po webu, informacije od iskusnijih speleologa i podaci sa školskog mejla, kao i karte ispred kafića „Špilja“ u Tounju – dali su mi osnovne informacije o objektu. Špilja se nalazi u kamenolomu Tounj u istoimenom mjestu, a istraživana je od 1986.-1989. od strane SO PDS Velebit i SO HPD Željezničar. Otkrivena je prilikom miniranja kamenoloma, a nakon otkrivanja špilja je istraživana i dokumentirana u ukupnoj duljini od 8639 m, s horizontalnom duljinom od 8266 m, dubinom od 47 m i vertikalnom razlikom od 78 m. Kako nam je objasnio Milivoj, kamenolom se i dalje eksploatira pa se nerijetko događa da se neki ulaz uruši, a na drugom se dijelu otvori neki drugi. Nažalost, rad u kamenolomu utječe i na unutrašnjost špilje, čime se ona svrstava među najugroženije objekte u Hrvatskoj.


Po dolasku na željezničku stanicu krenuli smo s opremanjem; svatko je, prema uputama voditelja, donio potrebnu opremu koju smo zadužili i odjeću/opremu potrebnu za kretanje po špilji. Milivoj je sa sobom donio karabitku (lampu, op. a.) koja je, u moru hajteč lampi različitih oblika i snage, dala oldskul štih cijelom izletu. Objasnio nam je na kojem principu ovakve lampe funkcioniraju, napunio je karabitom i vodom i demonstrirao način paljenja i korištenja. Prilično fora, čak i u objektu, unatoč slaboj svjetlosti koju ovakav sustav daje. Od Milivoja smo prije ulaska u jamu posudili transportnu vreću u koju smo potrpali vodu, okrjepu i osobne stvari, i nju smo kroz špilju nosili naizmjence kako bi na fer način raspodijelili zajednički teret. U nekoliko je minuta željezničku stanicu ispunio čitav dijapazon boja (crvene kordure, plavi kombinezoni, crni detalji, kričave kacige, naglavne lampe, žuta hazmat odijela); neki su šalabrcnuli prije ulaska u špilju, drugi obavili posljednje pripreme i ... stiglo je vrijeme za pokret prema ulazu. Ispred jame smo od Milivoja dobili dodatni briefing o načinu napredovanja i kretanja u objektu, osnovnim znakovima prilikom kretanja (STOJ, PAZI KAMEN, HELOP, itd.), određen je redoslijed ulaska (s obzirom na mali broj tečajaca bili smo okruženi iskusnim speleolozima) i – krenusmo unutra. Ulaz u špilju bio je prvi mini test: uski prolaz kroz kanal/pukotinu kroz koju smo trebali propuzati par metara prema prvoj prostoriji ispunjenoj strmom sipinom i kamenjem po kojoj smo se spustili prema Pjegavoj dvorani. Milivoj nam je već najavio da će nas odvesti do Mamutovog jezera kojeg smo i posjetili, očekujući prodiranje ronilačkih lampi iz tamnih dubina jezera i izlazak ronilaca Velebitaša...ipak, neki drugi put, kako smo naknadno saznali iz razgovora s njihovim roniocima. Voda je pitka i predivno hladna. Uz penjanje po blatnim stijenama, kosinama, oštrim i pikavim prolazima (Noževi) i prostorijama zanimljivog nazivlja (Ludnica, Dvorana tri sige), provlačenje i penjanje po Sisi (s vrlo naglašenom bradavicom, hvala umjetniku!) i provlačenje (i zapinjanje, op. a.) na prvoj od dvije manje sise, prolazak po objektu bio je nadasve zanimljiv i zabavan. Mi tečajci kročili smo utabanim tragovima iskusnih članova, zafrkancije nije nedostajalo, po vonju karabitki znali smo da smo nedaleko iza Milivoja, bilo je i članova koji se nisu gasili (pritom ne mislim na lampe), a bilo je i traženja alternativnih načina prelaska nekih prepreka (što uspješnijih, što manje uspješnih). Čekali smo, dodavali opremu, pružali ruke, davali bese...osljepljivali se lampama svaki put kad smo stali da popričamo, što smo vrlo brzo prestali raditi i mijenjali kut svjetla prilikom pauza, smanjivali intenzitet svjetlosti ili pak u potpunosti gasili lampe. Od 19 ljudi bilo je dovoljno da tek nekolicina ima upaljena svjetla kako razina svjetlosti prilikom pauza bila zadovoljavajuća. Bilo je bolje izdisati kroz nos jer je količina pare koja izlazi iz usta dovoljna za magličastu zavjesu ispred naglavne lampe. Prilikom napredovanja kroz objekt nekoliko smo puta odmarali: Vuk nam je održao on-the-fly predavanje od šišmišima koje smo opazili u jednom od prolaza, Milivoj je pričao o Mamutovom jezeru i nastojanjima speleo-ronioca iz SO PDS Velebit da spoje Mamutovo jezero s Tounjčicom, objašnjavao način izrade ambulantnog uzla i osmice, Milena i Hanžek su uskakali s trikovima oko izrade uzlova, a imali smo i jedan vrlo mračan trenutak u kojem smo – pogađate – ugasili naglavne lampe i nekoliko minuta proveli u potpunoj tami. Lascivnih pošalica, viceva i morbidnih šala nije nedostajalo, no, što očekivati – od 19 veselih ljudi – u mraku? Po dolasku na posljednje jezerce prije Oltara dio ekipe s gojzericama ostao je na sjevernoj obali jezerca, ne želeći smočiti noge; ekipa s gumenim čizmama je bez brige prehodala jezerce, neki su ga i u gojzama prehodali ne brinući za hladnoću i mokre noge, Hanžek je demonstrirao penjačke vještine i uspio prijeći jezerce po kamenoj vertikalI, a neki su na piškalonca preneseni preko bare, sačuvavši suha stopala. I vrijedilo je. Ne mogu reći da ukupnost malenog dijela špilje kojeg smo prošli nije impresivna (ta, prvi sam put o ovakvom objektu – sve je impresivno (op. a. bijah u Baredinama, no ona je prilagođena laganoj turističkoj šetnji), no Oltar je dio objekta kojeg doista valja posjetiti i u miru pregledati. Kaskade, manji bazenčići, kristalno čista voda, mnoštvo stalagmita i stalaktita od kojih su oni stariji poprimili mutno žutu boju, pokazujući svoju starost i upornost, dok su oni tanji, noviji, skoro sniježno bijeli i na vrhovima prozirni, uz nezaobilazno kap-kap-kapanje s vrhova. Ponovno smo sjeli, odmorili i uživali u ambijentu, kad su povici i izdašno (i kreativno) psovanje razbili žamor i razgovor grupe. Potragu za savršenom fotografijom ometale su neposlušne kapljice koje su sa stalaktita padale na lijepo oblikovan stalagmit - u nejednakim intervalima! Ipak, nakon dostizanja gotovo savršenih uvjeta, fotograf je ipak dobio traženo! Nakon par sati pentranja pošteno sam se oznojio i mirovanje je rezultiralo laganim hlađenjem, no ubrzo smo krenuli prema izlazu pa sam se vrlo brzo ponovno zagrijao. Prilikom prelaska jezerca kod Oltara preračunao sam visinu svojih gumenih čizama koje sam napunio do vrha, no u povratku sam ih nakon prelaska jezerca ispraznio, malo ožmikao čarape i – bez problema nastavio prema izlazu. Sva sreća, zaista mi nije bilo hladno za noge. Pitao sam Milivoja je li moguće kružno kretanje po špilji, na što sam dobio odgovor da jest, ali ne bez opreme s kojom još nismo upoznati, stoga smo se vraćali istim putem kojim smo i došli. Manje, više. Kao što smo kasnije saznali, izlet u špilju ne bi bio „pravi“ da smo se vraćali BAŠ istim putem kojim smo došli, tako da smo se malo vraćali, tražili alternativne kanale za prolazak, bilo je i ponekih konzultacija s mapom, no na kraju smo očekivano pronašli ispravan put i nastavili kretanje prema izlazu. Da je Milivoj ponio kompas, vjerojatno ne bi bilo problema...


 Izlazak je bio potpuno drugačiji od ulaska, način pristupanja uskom prolazu bio je potpuno drugačiji i provlačenje je bilo nešto teže od ulaska, no – negdje oko 16:30 izašli smo na površinu. Nakon raspremanja i pakiranja mokre i blatne opreme ponovno smo se vratili u kafić „Špilja“ gdje smo ispili zasluženo piće po volji i pročavrljali o provedenom danu. U Zagreb smo stigli oko 20:30 sati.
Razgovarao sam sa svojim šulkolegama o prvom terenu. Izlet u kamenolom Tounj bio je zaista dobro organiziran i špilja je doista impresivna no ... cijelo me vrijeme kopkao opis prvog dana terena kojeg smo dobili u mejlu „Kretanje po špilji bez tehničke opreme, osnove orijentacije u objektu, početak rada na uzlovima-osmica i ambulantni”. Nisam očekivao Baredine, mokasinke i umjetno izgrađene staze, no nisam očekivao ni valjanje po blatu, tiskanje kroz prolaze, penjanje na sise, hodanje po noževima, prelazak preko jezerca...što je naposlijetku bilo fantastično iskustvo! Ma, bilo je predivno ali … poznajem ljude koji bi upisali školu, došli na prvi teren i hladno se okrenuli čak i prije provlačenja i ulaska na sipinu. Špilja u Tounju nije walk in the park, pogotovo za potpune početnike. Je li ovo bio naš prvi test u školici? Josip nas je naknadno pitao jesmo li bili zadovoljni naglavnim lampama (Petzl Tikka) i moram reći da – jesam. Kaciga mi je također dvaput dobro očuvala tintaru, a odijelo (osim činjenice za ne diše) odlično odradilo prvo zablaćivanje. Što nam donosi nastavak škole...?

 

Još malo pa pokret

 

Voditelji terena

 

Uprava

 

Školarci

Obučeni i spremni za polazak

 

Na putu prema špilji

 

Šale i pošalice

 

Vuk i šišmiši

 

Na Oltaru

 

Opuštanje nakon terena

 

foto: Pavle Dugonjić

Nalazite se ovdje: Početna stranica / Aktivnosti / Speleološka škola / 1. teren speleoškole - Tounj (09.03.2019.)