5. Tradicionalni pohod na Krpel

Tko bi rekao da će se malo brdašce Krpel, smješteno pokraj sela Bistrac, toliko speleološki pročešljavati. Prije istraživanja u moderno doma (u ovom stoljeću), prvo iskrcavanje na Krpel bilo je još 50-ih godina prošlog stoljeća, te su nakon toga uslijedila još neka. Tu počinju sve teorije zavjere o Prkičkama, jamama koje postoje, u kojima je netko bio, koje se nalaze na ne tako velikom brdu i poznaju ih u selu. Ali sve su ovo do sada bile samo bajke, jer o Prkičkama ni traga ni glasa…
Za sve one koji nisu do sada bili s nama i nisu pratili što mi to tražimo, neka brzo prije početka čitanja članka bace oko na članak u Speleologu 66 (Božić, V., Butorac, V., Matić, Z.: Željeznicom do jame – osvrt na početke Željezničara).

I tako smo mi krenuli opet u potragu za Prkičkama. Na Lein letak o izletu u (ne) poznato odazvalo se 8 ljudi i cuko. Mea i Lea već su pripremile, poučene iskustvom iz prijašnjih potraga, utješnu nagradu ukoliko ih opet ne pronađemo. U 8 ujutro skupili smo se ispred društva, spremili sve (ili smo to barem mislili) i puni volje krenuli.

Vrijeme nije bilo motivirajuće, dapače, već su na prvoj pivi u Tounju padali pogledi ”ček hoće tako hladno biti cijeli dan”. No neke to nije nimalo sputalo pa su na prognozi vidjevši malo sunca i ponijeli čak i kratke hlače. Iskrcali smo se na početku makadama i krenuli istočnom stranom Krpela. Imali smo taktiku pa smo se podjelili na dvije ekipe i napali neke kao točne koordinate sa svih strana. S obzirom da je teren dosta pregledan u tom dijelu i da je većinom šuma i svaka ponikva je bila ćorak, počeli smo tonuti duhom. Onda smo čuli iz daljine povike. Tu je!! Svi smo se sjatili pokraj rupe i odmah su krenule špekulacije. Koja je? Jel’ mala? Ma ovo je velika! Isuse pa jel’ ne vidiš ulaz! Pala je klada koja bi mogla biti. Mala je definitivno gubila. Međutim kako Mea ne priznaje gatanje iz ulaza odmah nas je potjerala dolje i suočila nas s novom preprekom. ”E ljudi, a di su karabineri?” Tišina. ”Pa nije ih ni bilo u transportkama”. Tišina. ”Ništa skidaj s osobnih oprema”. Kad smo riješili taj problem došao je drugi. Kao da Prkička nije željela biti pronađena. ”E, a di je borer?” Sad su svi već prasnuli u smijeh. ”Ma i to se da riješiti, šta smo nosili sve ove bužire.” Spuštaju se napokon u inat jamama Lea i Vuk dolje s nacrtom da nam jave tko je dobio na kladari. I eto na kraju svih problema – ćorak, opet nije Prkička. Ništa, Mea izdaje naredbu za crtanje i tu dolazimo do novog problema. Čuje se glas iz jame: ”E ljudi, tablet je prazan.” Opet smijeh. Srećom, nismo mislili da će potreba za imanjem smartphona doći na tu razinu u speleologiju, ali eto mobitel je spasio stvar. Dok je ekipa crtala dolje mi smo se razbježali okolo u nadi da su Prkičke tu negdje. S obzirom da je vani voda ledila i da je vjetar nemilice puhao cijeli dan, hodanje kroz draču se činilo kao puno bolja ideja. Nismo našli Prkičke, ali je pala još jedna jama i špilja.

Sredivši prvu tradicionalnog naziva Prkička 4, našli smo se svi pred drugom jamom. Započela je debata je li to uopće jama. ”Pa dubina je za 20 cm manja od širine ulaza.” ”O pa dobro, ali vidi se da je jama samo zatrpana, pa vide se i sige u onom djelu”. Bacali su se argumenti na sve strane, dok Coki nije sasjekao i donio presudu i ime jame. ”Joj molim vas, da vi vidite šta sam ja sve crto kao jamu”. Bilo je dovoljno, pametnom dosta. Opet isti tandem u kombinaciji s mobitelom otišao je dolje i sredio jamu Šta sam ja sve crt’o. Ostala je još samo špilja u urušenoj ponikvi. Špilju smo riješili taman u sumrak.
Po povratku nazad skoro je bio mrak i spuštali smo se ravno na makadam, kad ono Lea viče iz šume: ”Evo još jedna”. Kad smo se pogledali nismo bili sigurno jesmo li sretni ili ne. Na trenutak je tu bio pogleda ”Ajmo ovo ostaviti za idući put”. Na kraju smo odlučili da ipak i to riješimo. Mea je postajala sve nervoznija jer je zaliha pločica ponesenih za teren polako počela curiti. Zadnja jama, istog imena, već nas je dotukla, utoliko da je Milena od hladnoće se odlučila skloniti u jamu. Cuko Bili nije bio te sreće pa se treskanje od uzbuđenosti pretvorilo u treskanje od hladnoće. Pao je mrak kad smo završili zadnju rupu i pao je dogovor da ovih 100 m do makadama gledamo samo ispred sebe. Tko vidi jamu, šuti.

Dotrčali smo na makadam i još brže do kombija. Nahajcali smo grijanje i uputili se na okrijepu.
Sve u svemu bilo nam je lijepo, utješne nagrade smo našli (ovaj puta možda i previše), a Prkičke ostaju opet za neki drugi put. Možda budu motiv za odlazak na Krpel koji će rezultirati nekim drugim rupama. Još nismo isključili teoriju da je sve ovo Meina varka o izmišljenim jamama da nas navuče na teren.
Bilo kako bilo – upalilo je, sezona speleologije je otvorena.

Podijelite na Facebooku