Četvrtak u Željezničaru iznjedrio je promjenu plana od prvotne ideje o ponavljanju jame Michelangelo te smo se odlučili da ponovimo Alibabinu jamu na Crnopcu. Promjena plana desila se u žaru rasprave o „starim“ perspektivnim jamama Crnopca. Maka (Martina Borovec) uvjerila nas je da bi smo trebali ponoviti nacrt Alibabine jame jer nema tlocrta i da tamo na cca 80m dubine ima ogroman meandar u koji oni nisu ulazili tijekom istraživanja 2003. godine. Jame se sjećam kao impresivne duboke vrtače na putu Maloga princa, ali nikada nisam bio u jami.

Makina  priča i uvjeravanje njie dugo trajalo, te nakon pola pive prionuli smo pakiranju opreme i okrupnjavanju tima. Skupilo nas se taman; Ruđer, Borna, Vuk, Sara, Coki, Pješak i ja te standardni Crnopački inventar, Neno iz Zadra.

U petak nakon posla pred odsjekom utrpavamo stvari u kombi i već smo na putu. Od zadnje okretaljke gdje smo došli oko 12h u noći, do logora Oaza trebalo nam je nešto duže vremena no inače zbog objektivno-subjektivnih razloga. U logoru vedro raspoloženje i nagomilani umor, pjesma i šala napokon oko 4-5h ujutro uspijevaju nas slomiti te tonemo u san.

objektivno – subjektivni razlozi

Jutro oko 10h nakon prve kave drobimo jaja, luk i špek na tavu, doručkujemo obilato i spremamo se za drugu kavu. Nakon druge kave spremamo opremu i krećemo ka jami. Na jami smo kroz 30-tak minuta, putem mimoilazimo skupine planinara, ljubomorni na njihovu svježinu ali radosna i mamurna srca preoblačimo se blizu ulaza u vrtaču. Ruđer se ne osjeća dobro, razmišlja treba li ići u jamu!? Na sreću jedna od dvije bušilice koje smo ponijeli je zakazala, a Ruđer zaključuje da je on višak i da nas četvero čini dva idealna tima, napušta nas i ide pomoći ostatku ekipe s skupljanjem drva i kuhanjem.

trenutak odluke ispred Alibabine jame

Podijelili smo se u dva tima; Borna i Mišur idu postavljati i napredovati prema dnu i probati naći „Makin meandar“, te će krenuti crtati od dna prema van. Vuk i Sara kreću s crtanjem od ulaza prema dnu. Ulazna vrtača je impresivnih dimenzija, lako ju postavljamo, na najnižoj točci na rubu vrtače vežemo uže za stablo, spuštamo se par metara pa radimo međusidrište na drugom stablu, nastavljamo još par metara pa zabijamo prvi fiks s kojeg se spuštamo još kojih 20-tak m do dna vrtače. U najnižoj točci vrtače nalazi se dvoranica koja se račva na dva dijela desni koji tvori svojevrsnu petlju koja nema perspektivu za istraživanje u dubinu. Lijevo se nalazi okno na cca 2-3 m visine u zdrobljenoj stijeni na mjestu jačeg rasjeda. Penjemo se kroz okno, na rubu okna vidimo i prvi stari spit. Postavljamo novo sidrište s fixevima te se spuštamo desetak metara u Veliku dvoranu. Iz dvorane ima još desetak metara vertikale do još jedne manje dvoranice. U Velikoj dvorani vidimo na najvišem dijelu poluperspektivan dimljak a u lijevom boku nalazimo jedan prolaz među glonđama i jedan uži meandrirajući kanalčić koji nastavlja vertikalnim padom od kojih 15-tak metara od kuda dalje nastavljamo širim meandrom u dvoranicu iz koje se lijevo pruža vertikala od kojih 20-tak metara a desno meandrirajući meandar većih dimenzija. Odlučujemo se otići prvo u lijevu vertikalu gdje, spustivši se na dno provlačimo se među glonđama i spuštamo se još cca 5m i ulazimo u meandrić koji se u krajnjem dijelu zatvara. Odlučujemo da ću ja od tuda krenuti crtati prema van, dok će se Borna dići 20tak m i tamo nastaviti u desno u smjeru velikog i perspektivnog meandra. Crtajući prilikom izlaska iz vertikale vidio sam u visini od cca 3-4m iznad ulaska u vertikalu perspektivan meandar koji ide dalje i prelazi dalje od vertikale iz koje sam upravo došao. E odlično, baš lijep i zanimljiv penj za sljedeći put! Nakon cca 2-3 sata rada, spontano se nalazimo na spoju gdje smo se Borna i ja rastali. Borna je potrošio svo uže koje je imao, misli da se meandar spaja na istu vertikalu, ali nije siguran. Nastavljamo crtati prema van sve do Velike dvoranu gdje se nalazimo s Vukom i Sarom. Oni su nacrtali sve do tuda, a kroz glonđe u Velikoj dvorani ušli u strop meandra u kojem smo bili Borna i ja. Kuhamo čaj, pijemo i krećemo van.

okno na cca 2-3 m visine u zdrobljenoj stijeni na mjestu jačeg rasjeda u Alibabinoj jami

Oduševljeni jamom, prepričavamo što smo sve vidjeli i intenzivno razmišljamo krčka li se što u loncima u logoru.

Kasno u noći stižemo u logor, jedemo, pijemo, pričamo, šalimo se, ali vrlo brzo tonemo u san. Nedjelja na Crnopcu budi sjetu razmišljanjima o povratku u Zagreb. Ponovo prepričavamo doživljaje iz jame i zaključujemo da ćemo ponovo doći nastaviti crtati i istraživati. Klasično lijep i uzbudljiv vikend na Crnopcu!

Napisao/la:

Ivan Mišur
Svi članci autora
Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial