U petak 14.1.2022., krenuli smo kombijem Josip, Stipe Tutiš, Dado, Pješak i ja (Nicola) na Crnopac. Već smo u Karlovcu primijetili određenu količinu snijega uz cestu, koja je samo rasla kako smo se približavali Crnopcu, a tako su i postupno padale naše nade da ćemo uopće doći do odredišta. Par sati kasnije došao je trenutak istine, uz sve putnike na rubu svojih sjedala od iščekivanja. Došli smo do makadama i već je tu izgledalo granično, no ipak, s Dadom za volanom, zaputili smo se gore kombijem. Kontroliranom nogom na papučici i vještim manevriranjem, uz samo dva zastanka u kojima smo mislili da je sve gotovo, Dado je dogurao kombi do prve okretaljke. Svi oduševljeni, popakirali smo se i krenuli u brdo. Oko 1h ujutro sitgli smo svi na Oazu, zapalili vatru, pojeli i popili.
Drugi dan digli smo se oko 11h, odradili jutarnje rituale te se Josip i ja polako krenuli spremati za odlazak u jamu „Aj rajfu“. Jama je prethodno posjećena već 2 puta, prvi put kada je istražen prvi dio, drugi put kada se pokušalo proći kroz suženje – bezuspješno, i ovaj put s namjerom proširivanja tog suženja. U jamu smo ušli oko 16h, došli do suženja i bacili se na posao. Samo par minuta kasnije proširili smo dovoljno prolaz da se Josip progura. S obzirom da smo ponijeli samo dodatnih 50 m užeta za iskoristiti od suženja na dalje, Josip je štedljivo postavljao, dok sam ja za njim crtao. Na dno smo došli na knap. Sa dna se dalje pružaju 2 meandra, jedan uzlazni i jedan silazni, a oba skoka smo mogli riješiti na ruke, tako da je Josip otišao u uzlazni, a ja u silazni. Josip se, prateći dolazni tok vode, ubrzo susreo s uskim dijelom meandra, iza kojega se ponovno proširuje i staje s malim jezercem odakle voda teče prema glavnoj dvorani. Tok vode ponire ispod dna glavne dvorane negdje na početku uzlaznog meandra. S druge strane (doslovno) ja sam nastavio silaznim meandrom i 10-ak metara dalje naišao na vertikalni skok od također 10-ak metara visine, koji ulazi u veću dvoranu na dnu koje se nalazi jezerce, koje se vjerojatno puni vodom iz Josipovog meandra. Dvorana se podvlači ispod suprotnog ruba vertikale tako da postoji mogućnost da ona horizontalno nastavlja. Na žalost nismo imali više špage za napredovanje tako da smo to ostavili za idući put. Izašli smo van, spremili se i oko 22h stigli do logora.
Na logoru su nas dočekali pijani Danko i Dado, hvaleći Stipinu večeru, dok je Stipe spavao – da, jako sumnjivo. Pogledavši u lonac vidjeli smo ono čega smo se najviše i bojali. Naime, po dolasku na Crnopac Stipe nas je obavijestio kako sada netko mora ponijeti Teleću glavu do logora, jer će to pripremiti za večeru. Ta glava je završila u loncu, u nečemu što je izgledalo kao vještičji napitak, s očima, mozgom i ostalim komadima glave koji su plutali po tekućini u kotlu. Glad ne pita. Pojeli smo što smo mogli „na žlicu“, i nastavili se dalje hraniti „na bocu“. Po običaju podružili smo se do kasno u noć.
U nedjelju krenuli smo relativno rano ujutro nazad prema autu. Cijeli vikend nas je poslužilo vrhunsko vrijeme, sunčano bez oblaka, uz snježnu idilu. Na povratku do Zagreba stali smo na ručak u Pinu, i u Zagreb došli već oko 18h. Vikend je prošao uspješno i uz dobru zabavu.
Napisao/la:
