Dana 23.8.2019. (petak), u reduciranom broju u odnosu na planirani, nas 5 krenulo je kombijem prema Crnopcu – Josip Dadić za volanom sa Zoranom Bolonićem kraj sebe, Stipe Tutiš i Nicola Rossi u srednjem redu i Mijo Đerek odzada. Josip i ja (Nicola) imali smo udarni plan za vikend u kojemu bismo odradili 4-5 jama, sve točno isplanirano, do zadnjeg detalja. Polazak iz Zagreba oko 20 – 20:30h. Uz par pjesmica za dušu u kombiju, put je dalje tekao bez greške.
Dovezli smo se do okretaljke oko ponoći, što je već bilo izvan plana obzirom na kasno kretanje iz Zagreba, ali nas takva sitnica nije dala smesti pa smo Josip i ja u 00:40h krenuli prema logoru, ostavivši ostatak bande na okretaljci. Dobrim tempom smo kroz laganu maglicu došli do logora nekoliko minuta prije 2h u noći. Zadovoljni prolaznim vremenom, ali žedni i gladni, sjeli smo uz ognjište, popili pivicu, pojeli kobasice i razgovarali o svakojakim temama još sat i pol prije odlaska u vreće. Iduće jutro plan je bio što ranije se probuditi i krenuti u planiranu akciju.
Početak je bio uspješan, ustajanjem nešto prije 8h. Skuhali kavu, pojeli, spremili opremu, ostavili poruku kolegama i krenuli s logora oko 10h. Stigli smo do prve među jamama koje smo planirali odraditi nekih 40-ak minuta kasnije, gdje smo se spremili, prodiskutirali o varijantama sidrenja i krenuli raditi s ulogama mene kao postavljača i Josipa kao crtača. U isto vrijeme je ekipa s okretaljke doteglila svoju prtljagu i sebe do logora. Pred jamom (kao i večer prije u logoru) imali smo kratki tečaj korištenja digitalnog crtaćeg pribora. U međuvremenu se nešto lagano naoblačilo i tu i tamo blago grmilo. Prognoza je bila 1.5 mm u trajanju sat-dva, tako da se nismo previše obazirali na to i krenuli dalje. Sidrište, dva, tri po vertikali od 50-ak metara i bunaru od 5 m i stigli na dno jame od ukupne dubine 60m gdje smo krenuli s crtanjem, cijelo vrijeme osluškujući grmljavinu koja se odvijala vani.
Nešto kasnije, nacrtavši donji dio jame do bunara sa špagom, što je sporije išlo radi privikavanja na nove tehnologije, krenuo sam se penjati do dna iznad bunara kako bi pronašao povoljnu točku za nacrt. Upola bunara, tek metar-dva od dna, krene zvuk kiše, koju smo ubrzo zatim i vidjeli/osjetili zajedno s kuglicama leda koje su nas u sve jačem pljusku bombardirale odozgo. Brzo sam se vratio do Josipove pozicije, odmaknute od vertikale, gdje smo mogli ostati suhi. Kiša i tuča su sve više pojačavale, a mi sve brže smišljali scenarije i pokušavali donijeti odluku o tome što učiniti. Nije bilo mnogo vremena obzirom na nevjerojatnu brzinu formiranja slapova sa svih strana. Uz psihološki pritisak konstantno rastućih slapova, s raznim scenarijima na umu, donijeli smo (dobru ili lošu) odluku da bježimo van. U tom trenutku bilo nam je jasno da su naši planovi za taj dan propali. Josip je prvi krenuo van. Tijekom kratkog izlaska iz bunara, na nas se slijevao smeđi slap pomiješan s kamenjem manjeg promjera (ono veće smo srećom pobacali dolje prije silaska). Kroz čiste slapove smo brzo izašli van kroz glavnu vertikalu. Brzo smo pobacali stvari u ruksake i što prije se maknuli od ulaza u jamu. Potpuno mokri smo se zaputili prema logoru, a dok smo došli, kiša i grmljavina su skoro u potpunosti stale. Vratili smo se u logor oko 16:30h.
Prethodno navedena ekipa + Neno su na logoru imali jednako nevrijeme kao i u našem kvartu, gdje su brže bolje sve spremali i spašavali pred nailaskom kiše, tuče i vjetra. Živi, zdravi i mokri, presvukli smo se i svi zajedno ostali u logoru. Ostatak dana proveli smo pričajući uz vatru te okretanje guske na smjene idućih 5 sati. Svi smo uživali u odlično ispečenoj guski.
Kako jamu, sad već odlučeno nazvanu „Digitalni slap“, nismo dovršili, iduće jutro smo se ustali u 6:30h uz zveketanje lončića kako bi se na vrijeme vratili u logor za polazak prema Zagrebu. Josip i ja smo ponovno otišli do jame te sve uredno nacrtali i dokumentirali do 14h. Povratkom u logor, našli smo se u situaciji da je svatko nešto radio oko i po logoru, pa smo u toj radnoj atmosferi ostali gore do 17-18h. Spustili smo se do kombija i u Zagreb došli u nedjelju oko ponoći.
Nakon naše avanture, Josip i ja smo još mnogo razgovarali i međusobno i s drugima, o odlukama koje smo mogli donijeti i jesmo li ispravno postupili u toj situaciji. Sad kada je sve prošlo, jasno je da je možda bilo pametnije da smo odabrali onaj scenarij gdje čekamo na suhom dijelu jame 30 min da oluja prođe, i u kojemu bismo mogli provesti svoj udarni plan do kraja, ali se uvijek vraćamo na to da smo živi i zdravi izašli, stekli veliko iskustvo i nove spoznaje, što će uvelike utjecati na donošenje odluke idući put kada se netko od nas nađe u sličnoj situaciji, iako je svaka situacija zasebna priča za sebe. U jednu ruku bilo nam je žao da nismo proveli svoj plan, što bismo mogli uz drugačiju odluku, ali vratili smo se s Crnopca obogaćeni nezaboravnim iskustvom.
Napisao/la:
