Crnopec po zagorski (12.-14.04.2019.)

Četvrtak, 11.04, dijele se diplome speleolozima pripravnicima i počinje tulum škole. Snijeg, kiša i grmljavina, otprilike su se tim redoslijedom izmjenjivale prognoze za Crnopac, a nakon par čepova viskija ni prognoza za petak ujutro nije se činila najsvjetlijom. Zaključili smo da nema te prognoze koja će nas spriječiti da odemo u Oazu, a pakiranje potrebnih stvari: „to ćemo sutra“. Plan je bio čim raniji polazak u petak, možemo reći da je uspješno proveden.

U kombiju službeni jezik zagorski, glavni akteri Tila, Vida, Lovro, Nicola, Vuk i Hanžek. Kiša ne prestaje, ali to je sigurno samo u Zagrebu. Padanje snijega i bijela Plitvička jezera ne djeluju baš najbolje na optimizam, ali idemo u Zadarsku županiju, to je na moru. Malo magle i koji centimetar snijega činili su se prihvatljivi za put od parkinga do logora. Dolazak na logor oko ponoći, grijanje kraj vatre i dolazak onog oblaka koji nas je ispratio s Plitvica, ali neka pada, sad smo od ulaza Oaze udaljeni manje od sat vremena hoda. Tila i Vida nas ispraćaju s logora.
Probijanjem do ulaza u Oazu i otpenjavanjem od zadnjeg sidrišta do ledenog dna ulazne vertikale okolina iz bijele polako mijenja boju u smeđu.

Strujanje zraka kroz jamu je dosta jako, a Oaza manje mokra od očekivanog. Bivak suh i prozračan, kratka pauza, malo čokolade i podjela u dvije ekipe, Vuk i Lovro; Nicola i Hanžek. Od brojnih perspektiva, uputili smo se prema najsjevernijim dijelu horizontale. Dijelove jame u koje dolazimo karakteriziraju zarušenja ogromnih blokova stijena i zidovi prepuni koraloida. Osjeća se strujanje zraka, a provlačenje i spuštanje između blokova na dijelovima je na granici potrebe za opremanjem. Ipak smo odabrali opciju slobodnog kretanja. Nakon brzinske provjere kanala naišli smo na horizontalni dio s nekoliko bočnih upitnika i glavnom perspektivom gdje je potrebno tehnički otpenjati oko 5m za izgledan nastavak horizontale. Nakon toga zaključujemo da će crtanje strmog i isprepletenog kanala biti dosta komplicirano pa se Vuk i Lovro primaju posla dok u rubu kanala Nicola i Hanžek kreću s opremanjem vertikale. Radi se o paralelnoj vertikali čiji prvi ogranak završava na dubini od 20ak metara s jezerom na dnu koje se kroz policu prelijeva i nastavlja u drugi, dublji ogranak isprane vertikale. Vertikala promjera oko 5 i dubine 100-injak metara koljenastog je tipa s tri police od kojih se na drugoj zadržava voda u obliku malog jezerca. Nastavak treće police je kanal širine oko 2 metra s par malih skokova te se nastavlja u obliku uskog meandra kojeg treba detaljno pregledati i procijeniti postoji li perspektiva za daljnje istraživanje. 10-ak metara iznad meandra nalazi se okno promjera oko 4 metra koje izgleda kao izlaz iz dolazne vertikale. Zbog nemogućnosti komunikacije kroz vertikalu, Vuk i Lovro pridružuju se bez opreme za crtanje i bez puno puta spomenute L pločice. Zaključujemo da je došlo vrijeme za završetak subotnje akcije i jednoglasno odlučujemo da ćemo Zagorsku vertikalu nacrtati u nedjelju ujutro, ipak još treba popeti 100-injak metra. Nakon kratkog druženja i okrijepe u bivku, zavlačimo se u vreće u kojima brzo dolazi onaj trenutak kada se treba izvući iz njih i ući u mokre i hladne kordure.

Vuk i Hanžek odlaze iz bivka s ciljem crtanja vertikale, a Nicola i Lovro sređuju bivak i rade detaljan popis opreme za nadolazeće akcije. Nakon obavljenih zadataka susrećemo se na kraju meandra prije Kalinića bivka i zajedno nastavljamo prema izlazu gdje smo pojeli najbolju paštetu ikad i krećemo prema logoru na kojem nas dočekuju Tila i Vida. Čaj, kava, gutljaj pive i odlazak do parkinga. S parkinga na Crnopcu naručujemo pizze za van koje skupljamo u Gračacu i povratak u Zagreb u nedjelju oko 22h navečer. Prva ovogodišnja crnopačka akcija rezultirala je novom dubinom Oaze koja sad iznosi -469 metara (prije istraživanja -407m) i novom duljinom od 1855 metara (prije istraživanja 1638m). Dobro otvaranje sezone na Crnopcu i velika motivacija za nadolazeća istraživanja.

Tilin izvještaj s logora:
Vida i Tila imali su najbolju namjeru da će se, nakon što otpreme dečke u jamu, cijeli dan baviti speleologijom – ponavljati nacrte, provjeravati koordinate i zabijati pločice. Uvidom u sklizavost terena i bolovanje Vidinog koljena, odlučili su da će se taj plan ipak degradirati na zabijanje jedne pločice (čisto da se osjećaju kao speleolozi) a da će ostatak dana provesti na površini pružajući vrhunsku logističku podršku dečkima – ne radeći apsolutno ništa.