SO HPD Željezničar istražuje to područje još od 1980-ih godina. Riječ je, dakako, o Crnopcu – speleološki plodnom području čemu u prilog idu Munižaba, Burinka, Muda Labudova i, najzad, Kita Gačešina; no između pronalaska takvih kapitalnih objekata pronalaze se i rade jame manjih dimenzija, a gdjekad pukne i neka ponešto dublja od 100m. Takvi objekti, iako nemjerljivi s gore navedenima, pružaju itekakvo zadovoljstvo, sreću i mnoštvo anegdota. Uostalom, to je i apsolutno potrebno jer, tu se odgajaju speleolozi; na tim istraživanjima se postavlja, crta, orijentira, ispunjava zapisnik i u konačnici – skuplja iskustvo.
Način istraživanja (ili jedan od) SO Željezničara na području masiva Crnopac koncipiran je tako da se tijekom ljetnih logora i produženih vikend akcija istražuju veliki/veći speleološki objekti dok se u kraćim vikend akcijama nastavljaju dugogodišnja istraživanja i rekognosciranja na područjima koja još uvijek nisu dovoljno istražena.
Od ljetnog logora na Crnopcu 2010. godine i jesenske škole, koja je uslijedila poslije njega, tek se dva puta radilo na taj način. Najvećim djelom to možemo pripisati jami Muda labudova koja je u posljednje vrijeme, manje – više, glavna preokupacija odsjeka.
Ovaj vikend Muda su stavljena na čekanje, a ideja je bila nešto drugačija:
- Otići do 70 metarske jame Čokolino (oko koje je područje zanimljivo za eventualni istureni logor) te pronaći nove speleološke objekte i istražiti ih
- Priuštiti novim speleolozima pripravnicima prvo istraživanje te nastaviti njihovo školovanje koje završetkom škole, u biti, tek počinje.
Ekipu su činili Dalibor Jirkal – Dado, Stipe Tutiš, Igor Stanković, Mario Metelko, Ivana Gruber i Zvonimir Završki.
Krenuli smo iz Zgreba u petak predvečer; u dućan pa na put. Ne stajemo u Gračacu u Zvonimiru na negodovanje nekolicine već nastavljamo na okretište kod Kite Gačešine gdje dolazimo oko 22 sata. Malo poslije ponoći šatori su već spremni i pali se vatra na Jami vjetrova, a onda druženje do dugo u noć.
Nakon bezbrižnog sna, kakav Crnopac pruža, spremamo se i malo poslije podneva krećemo. Poput divokoza skačemo s kamena na kamen; idemo prema jami Čokolino koja se nalazi na putu za Lučkovo jezero, u blizini puta prema improviziranom omorištu nedaleko od Jame malaksalih speleologa. Putem smo fotografirali i snimali. Po dolasku do jame Čokolino prošli smo okolni teren i nije dugo trebalo da Dado nađe neku jamu. Dado, Mario, Igor i Ivana odlaze u jamu, a za to vrijeme Stipe i ja nastavljamo rekognosciranje. Pronašli smo neke manje jame/špilje kad je počela padati kiša. Vraćamo se i sklanjamo stvari pod mali previs u stijeni dok ostatak ekipe istražuje jamu; nazvali su je Rođeni u krivo vrijeme. Ulaz je u manjoj vrtači veličine 1,5 x 5 metara. Na dnu ulazne vertikale je mala polica nakon koje se ulazi u jos jednu vertikalu duboku 7 metara – njom se spusta do druge police. Nakon toga slijedi kosina koja vodi do dvoranice u kojoj se nalazi upitnik bez veće perspektive. Jama je duboka oko 30 metara.
Izlaze van oko 18 sati te ubrzo krećemo nazad prema jami Vjetrova. Kako Stipe i ja nismo još bili u jami odlučili smo istražiti duboku vrtaču pored puta na čijem dnu je vidljiva rupa i u koju je Dado još prije bacao kamen te tvrdi da bi moglo nešto biti od toga. Ekipa rođena u krivo vrijeme nastavlja za logor, a mi se bacamo u istraživanje. Naposlijetku je rezultat sljedeći: ulazi se u vertikalnu pukotini dimenzija 10 x 4 metra koja se nalazi na dnu spomenute vrtače. Slijede par kosina i vertikala, no ništa više od toga. Jama je duboka oko 30 metara, ispunjena je snijegom i ledom te nema daljnju perspektivu. Oko 22 sata krećemo nazad na logor. Zahvaljujući slabim tikama jedva vidimo piljke no bez veće poteškoće dolazimo do kamenog odmorišta gdje radimo malu pauzu ispod zvijezdanog neba. Telefoniramo. Stipe je odsvirao jednu na fruli, jer bez toga teren jednostavno nije isti. U 23 sata dolazimo na logor gdje Igor majstorski peče rošilj, a Dado se kune kako je ovo najekstremnije speleološko područje u Hrvatskoj. Odlazimo spavati kasno, a sutradan smo već u podne kod Kite u autu. U Kijanima kupimo Gugija i ‘vučemo’ se za Zagreb odgađajući neizbježan povratak. Posjetili smo i izvor Slunjčice koji su 1997. godine nactrali također članovi Željezničara.
Mario je postavio jamu, Ivana je topografski snimila jamu, Igor se spustio u jamu i konačno odradio ‘dugove’, dok im je Dado samo pomagao davavši instrukcije. Novopečeni speleolozi pripravnici iskusili su gušt istraživanja. Jame su pronađene i odrađene; fotografiralo se, snimalo se i puno se pričalo – novi planovi već postoje. Ciljevi vikend istraživanja su ispunjeni, i puno više od toga. Bilo je odlično. Ponovilo se!
Ovdje možete pogledati kompletnu foto galeriju istraživanja.
Napisao/la:
