U predzadnjem tjednu prije nove godine shvatili smo da, sudeći po vremenskoj prognozi, imamo još jednu priliku za otići na voljeni Crnopac pa smo tako u ekipi od 6 članova – Ruđer, Josip, Danko, Gašo (Ruđin brat), Lana i ja (Nicola) krenuli u petak popodne (18.12.2020). Plan je bio uređivanje logora prije zime, uz neizbježan odlazak u jamu. Na Crnopac smo stigli relativno rano, oko 22h te smo ostali prespavati na okretaljci gdje smo uz iće i piće pokušavali natjerati kompletno namočena drva da gore. Kobase su se dugo pekle…
Ujutro smo se natovarili i krenuli prema logoru. Put je prošao bez problema i stigli smo oko podneva u logor. Ruđer i ja, članovi ekipe za jamu, odmah smo se krenuli spremati te smo oko 15h, uz pomoć ostalih, doteglili svu opremu koju smo mislili nositi do jame Putek. Ruđer je prvi krenuo unutra a ja ubrzo za njim.
Cilj akcije bio je popeti što je bilo za popeti na dnu, proširivati ako bude potrebno, i pretraga zidova zadnje vertikale za mogućim perspektivama. Na pola jame, nekih 100 m, trebalo je nastaviti s crtanjem tamo gdje se zadnji put stalo pa smo tu nakon kratke rasprave odlučili napraviti mali pokus o utjecaju raznih komada opreme na rezultate mjerenja DistoX-a. Pametniji nego koju minutu ranije krenuli smo dalje. Putem niz 60-70 metarsku vertikalu koja je već prethodni put djelomično istražena, primijetili smo račvanje vertikale na 2 dijela koji se niže ponovno spajaju, a u toj paralelnoj vertikali i vertikalnu pukotinu. U istoj razini i točno na suprotnoj strani vertikale uočena je vrlo slična, malo veća pukotina koja izgleda kao nastavak ove prve. To smo ostavili za kasnije i spustili se do dna. Dok sam se ja spuštao i crtao Ruđer je dolje već razgledao dno i zaključio da nema smisla penjati i proširivati upitnik po koji smo došli, ali je zato uočio drugi penj od 4-5 metara koji je završio s malim kanalom od 20-ak metara duljine. Dok sam i njega crtao Ruđer je ipak provjerio prvi penj i konačno zaključio da tu nema ničega. Sada su još ostale one pukotine nasred vertikale. Prvo sam se ja popeo do vrha, a zatim Ruđer do razine račvanja gdje se zanjihao i prešao u drugu vertikalu. Ubrzo je došao do pukotine te vidio da i ona staje. Sada ostaje samo pitanje hoćemo li i kako ćemo doći do velike pukotine na suprotnoj strani vertikale. Kada bi se krenulo iz same vertikale, u razini pukotine, trebalo bi puno prečkati, a kada bi se krenulo iz gornjeg meandra trebalo bi proširiti njegov kraj gdje je ulaz u vertikalu, napraviti nezgodna sidrišta i onda opet malo prečkati. Zaključak je bio da trenutno za to nemamo ni vremena ni volje (obzirom na dogovoreni termin izlaska) pa smo izašli van i ostavili upitnik koji će se možda jednoga dana i zatvoriti kada zafale jednostavnije i perspektivnije opcije u drugim jamama.
E sada je slijedio izlazak iz jame iz koje je trebalo izvaditi sve što smo ponijeli, a to je 300 m špage, željeza za toliko postavljanja, oprema za proširivanje, crtaći pribor te hrana i piće. Mic po mic izvukli smo se iz rupe oko pol 1 ujutro i doteglili se do logora gdje su nas dočekali neočekivano mirni ostali članovi ekipe s finim gulašom. Svi umorni od radnog dana ubrzo smo se spakirali na spavanje. Drugi dan nastavili smo sa spremanjem logora i oko 13h krenuli prema autu. Cijeli vikend nas je vrijeme odlično služilo, bez skoro ijednog oblaka na nebu i temperaturama od 0-5°C. U Zagreb smo stigli oko 18h, na vrijeme da se stignemo u miru oprat i odmorit za početak radnog tjedna, a neki stignu i na na nedjeljnu misu.
Autor fotografija: Nicola Rossi
Na putu prema gore 
Tegljenje do jame Putek 
Suncem obasjana logorska bačva 
Jama Putek 
Stonoga iz jame Putek
Napisao/la:
