U našem odsjeku, a možda i malo šire, opće je poznato kako Zoran Bolonić (Coki) svake godine predlaže i nagovara mlade i malo manje mlade generacije speleologa da odu raditi u Kicljeve jame. Kicljeve jame su jamski sustav kojeg čine dvije kapitalne jame Gorskog kotara – Mala i Velika Kicljeva jama, koje se spajaju na dubini od oko 200 metara. Razlozi za nova istraživanja su sljedeći: potrebno je riješiti zaostale upitnike te za sušnog perioda pregledati potencijalne prolaze koje voda možda sakriva, i to s modernom i jakom rasvjetom da se ugledaju možebitne perspektive koje s karabitkama u vrijeme prethodnih istraživanja nije bilo moguće vidjeti, a uz to sve snimiti novi vlak.
S Cokijevim prijedlozima se, dakako, svi slažu, i svake godine je zaključak da bi se to trebalo te da ćemo to svakako nagodinu. Nažalost po Kicljeve i Cokija, preko reda su se tijekom godina uspjeli ugurati razni Crnopci, Sušici, Cetine, Svilaje, Kamešnice, Plivice i Ogulini. Došao je taj nasumični redoslijed nedavno i do Moravica, terena koji je vruće blizu Kicljevim jamama. Došle su i do Odsjeka vruće temperature zbog kojih je u našem potkrovlju nesnosno pakleno za vrijeme sastanaka, što prema Cokiju naravno znači da je to idealno vrijeme za otići u Kicljeve jame. Do sada je ipak uspio ubaciti bubice u dovoljno zainteresiranih ušiju i sve zvijezde su se posložile da se 13. 7. 2024. godine napokon zaputimo i na taj teren.
Na teren se javilo devet članova: Nicola Rossi, Lea Ovčarić, Borna Maleš, Leonard Žnidarić (Leo), Hrvoje Jurković, Sara Anđela Perić, Ivan Vidović (Vida), Nikola Brdarić i Tila Medenica (ja), uz potporu dva simpatizera speleologije, Mare Rossi i Želimira Medenice (Željo). Dogovor je bio krenuti kasnije u petak navečer tako da krenemo nakon vrućine, a prije gužvi u subotu. Tako nekako je to i išlo te smo se s dva klimatizirana auta dostavili do Kicljevih jama između 22 i 23 h. Odmah smo se bacili u uređivanje novog mjesta za logorovanje, a planovi tko će s kim i kuda bili su problem za sutra ujutro.
Ujutro smo se podijelili u dvije ekipe – ekipa Velika jama (Nicola, Sara, Nikola) i ekipa Mala jama (Borna, Lea, Leo, Tila). Pucamo ambiciozno pa je plan napraviti sve, ako ne to onda vidjeti što tamo uopće ima, ili nešto između. Konačni dogovor je da paralelno radimo kroz dva ulaza i da se probamo naći na spoju – ako do tad ne potrošimo svu opremu koju smo uzeli. U svakom slučaju, penjemo van najkasnije do 21 h i do 23 h vraćamo se u logor. Vida i Hrvoje ostaju u logoru rješavati novoukazani kvar na autu i pripremati večeru, Željo i Mara čuvaju logor od raznih i mnogih neprijatelja koji šuškaju okolo, a mi odlazimo u speleologiju. Prva jama prema kojoj se skreće s puta je Mala i tu se rastajemo s ekipom koja odlazi za Veliku.
Već pri hodanju do ulaza primjećujemo sve više vode koja nam se slijeva uz noge iz raznih smjerova, a sve završava na istom mjestu – tamo gdje i mi idemo. Nekoliko potočića svu svoju vodu prosljeđuje upravo u ulaz Male Kicljeve jame. Ulaz je velika i impozantana dvorana s previsnim svodom i zaglondžanom etažiranom kosinom niz koju teče voda u slapićima, a vizualni dojam prati i glasna tutnjava vode koja navire unutra i daje nam do znanja što nas otprilike čeka.
Uz ulaznu dvoranu nalazi se i bočni povratni kanal, mali aquapark za zagrijavanje. Kanal ide spiralno prema gore i puzeći kroz vodu izlazi se na površinu, na razinu ulaza u jamu, kroz mali otvor u stijeni točno usred slapa od potoka koji se spušta u glavni ulaz. S tom smo se avanturom krstili za ovu jamu i tako već poprilično mokri krenuli u unutrašnjost jame. Borna postavlja, a ja za njim navlačim razne transportne. Lea i Leo nakon nekoliko skorih odustajanja zbog problema s mobitelom, Topodroidom i Distom ipak kreću za nama crtati od ulaza. Horizontalni kanal zapravo je podzemni nastavak potoka, s dovoljnim nagibom i nekoliko vertikanih skokova da nas tako ubrzo dovodi do dubine od oko 50 metara gdje počinje prva veća vertikala.
Borna kreće opremati vertikalu, a ja na ulazu u vertikalu upupčena u sidrište pokraj slapića vadim iz transportne stari članak iz Speleologa (Lukić, 1985.) i brojim koliko puta su odustajali od istraživanja zbog vode, u kojim mjesecima u godini i na kojim mjestima u objektima. Prema starim izvještajima, izgleda da je situacija s vodom gora u Velikoj jami, pa kad bi ih voda potjerala iz Velike išli su u Malu jamu. Tko zna kako je sad tek ekipi u Velikoj. Dok sam ja to tako proučavala, natrag iz vertikale ispenjava Borna, kompletno mokar. Napala ga voda sa svih strana, pa tako zbog vode od daljnjih dubina odustajemo i mi. Crtačka ekipa je tek krenula, pa pošto imamo viška vremena, odlučujemo da je ovo pravo vrijeme za riješiti upitnik sa starog nacrta na suprotnom kraju istog ulaza u vertikalu.
Nakon prečkanja vertikale, upitnik se iza suženja pretvara u dva penja. U prvi penj upušta se Borna dok ga ja osiguravam i on usput objašnjava sve što ga je o penjanju naučila naša i konavoska nova instruktorica speleologije Anita Trojanović. Drugi penj je zapravo uski etažirani dimnjak koji sam išla popeti slobodno, tj. bolje rečeno na trenje i gljivljenje. Oba penja završavaju neprolaznim i neperspektivnim suženjima pa time zatvaramo taj upitnik, taman dok je crtačka ekipa nacrtala sve što smo do tada prošli. Kompletno mokri i lagano pothlađeni zagrijavamo se pjevanjem crnopačkih poskočica i krećemo natrag van. U 15-ak minuta prolazimo sve za što su nam u suprotnom smjeru trebali sati. Vani je taman još dan i lijepo toplo pa smo podijelili pivo na ulazu sve dok nas komarci nisu potjerali u logor.
U međuvremenu u Velikoj jami:
U subotu smo Nikola, Sara i ja (Nicola) oko 12h došli pred glavni ulaz u Veliku Kicljevu jamu.
Prema uputama članova koji su zadnji posjetili ovu jamu daleke 2011., pregledali smo ulaz u potrazi za točnom lokacijom ulaska. Ubrzo smo ispod jednog stabla uočili fixeve pa smo se lagano krenuli spremati za ulazak. Već je bilo oko 13h kada je prvi (Nikola) krenuo postavljati jamu. Gdje je to bilo moguće i prikladno, koristio se postojećim fixevima, no većinu jame je nanovo bušio. Da bi ubili vrijeme dok je Nikola opremao ulazni dio, Sara i ja smo isprijame mudrovali o digitalnom crtanju. Ubrzo smo i krenuli za njim, Sara prva kao mjerač, a ja za njom kao crtač. S problemima smo se susreli već na drugoj vertikali, previsu od 40 m, gdje BRIC-om nismo mogli povući vlak duži od 15-ak metara, pa smo na razne kombinacije izgubili sat vremena dok smo to uspjeli srediti. Za to vrijeme Sara se skoro upiškila. Nakon previsa, kosine i još jedne vertikale, došli smo na dno prve dvorane gdje smo stali nešto pregrist, uz aromu raspadajućih lešina nedaleko od nas. Kako je lešina točno visila preko ruba skokića od nekoliko metara kojim smo trebali proći, zbog smrada i brige za zdravlje dvoumili smo se hoćemo li završiti akciju tamo i tada, oko 16h. No ipak, preko neke police
par metara iznad lešine, Nikola je brzinski postavio uže s kojim smo se spustili niže, gdje se opet moglo normalno disati. Tu smo sada ušli u subhorizontalne kanale razlomljene skokićima koje je većinom trebalo savladavati užetom. Pošto smo ponijeli dvije 100-tke, a ovakvi kanali su se nastavljali, ubrzo nam je ponestalo špage, negdje na dubini od 120 m, a otprilike i točno u vrijeme kada smo se s ostalim ekipama dogovorili da prestajemo istraživati, pakiramo se i lagano krećemo van. Tako smo i napravili, pa smo nakon obroka, oko 21:20h krenuli van. U jami tijekom istraživanja nismo naišli na vodene probleme, nego samo na mjestimično kapanje te lokvice i naznake tokova kojima voda inače prolazi. Konačno smo izašli i raspremili jamu do 22:50h, tako da smo već nešto prije pol 12 došli do logora gdje nas je dočekala ekipa uz vatru, jelo, piće i priče.
Sutradan se raspremila sva oprema iz jame, povuklo par dodatnih vlakova za nacrt i time je završila naša vikend akcija. Ovo je prvo novo istraživanje Kicljevih jama od zadnjeg 2011. godine, kada je četveročlana ekipa SOŽ-a ušla u Veliku Kicljevu jamu u potrazi za novim perspektivama, no na dubini od oko 100 m potrošili su svu opremu i izašli van (Mišur, 2011.). Kicljeve jame istraživane su u periodu od 1963. do 1985. godine kada je izrađen i aktualni topografski nacrt (Lukić, 1985.). U to su vrijeme Kicljeve jame bile najdublji istraženi objekt u Hrvatskoj. Istraživanja su bila dugotrajna i izrazito zahtjevna jer je naviranje vode često otežavalo istraživanje do te mjere da bi se često od njih odustajalo i čekalo bolje uvjete. Zanimljivo je kako se u zadnjih 40 godina hidrološka situacija u jamama i oko njih promijenila pa je sada Mala jama aktivan ponor dok je Velika trenutno suha, barem u prvih stotinjak metara dubine. Dok su trajala glavna istraživanja Kicljevih jama, od speleološke opreme koristilo se svašta – ljestvice, klinovi, spitovi, špage, vitlo, gumirana odijela, pa čak i preusmjeravanje toka vode – privremenim branama na potocima iznad ulaza, kao i raznim improvizacijama unutar objekata. Unatoč modernim speleološkim tehnikama koje danas imamo, nakon prvog terena brzo nam je postalo jasno da nova istraživanja (barem Male jame) nama neće biti puno jednostavnija (laser ionako nije pretjerano koristan u tako vodenom okruženju) pa ćemo se morati naučiti služiti raznim klasičnim i neklasičnim metodama i improvizacijama – kak su nekad naši stari.
foto: Tila Medenica, Nicola Rossi
Napisao/la:
Tila Medenica
