Dogovor za teren protekao je u znaku šugave prognoze za speleološki vikend – kiša u cijeloj Hrvatskoj. Od nekoliko opcija, ona glavna – M. Labudova – zbog vode je otpada pa se na kraju odlučujemo za Kitu. Zadnji vikend u listopadu u Kiti smo bili Magdalena Pandžić, Marko Budić i Onaj koga je dopalo pisanje izvještaja te smo popeli penj u Kitobranu.
I? Ide dalje. Marko ga je prozvao I labavi ume da zabavi jer u zadnje vrijeme sluša previše Micu Trofrtaljku. 100 metara užeta je ostavljeno na penju, a iza – nove vertikale, novi upitnici i meandri. Motivi su jasni: ima se što za istraživati, računamo na relativno suhu gornju etažu Kite, a možda smo i škrti za onih 100 metara užeta… Čitamo kako se stanoviti Francuz igra po Kiti, ali ta igra nije dio ovog đira. Mi se više vodimo stihovima Brkova koji kažu: ‘Zajebancija i akcija bez plana furaju mene i moga jarana.‘
U petak u 19 sati našli smo se u klubu.
-Tko sve ide?, pitam.
-Ne znam., odgovara Ivo.
-Jesmo uzeli svu opremu?
-Nemam pojma. Špage, željezo, bušilica, rakija… Baterije se još pune. Mogli bi uzeti koju gurtnu. Fali nam još jedno kladivo! Veeeedran, jesi ponio kladivo?
-Ponio sam dva, odgovara Vedran. Uzeo sam i 50 fikseva. (:
Naš Debeli (čitaj: V.J.) iako je prema speleo godinama, najiskusniji u ekipi, prvi put bivakira u jami. Kaže: Pa kaj imaš spavati u jami? Uđeš unutra, odradiš posao i izađeš van. Kad smo kod iskustva, tu je i Danijel Malenica – Buraz. On speleološke škole vidio nije, ali ide u Kitu. Iskusan je planinar i još iskusniji zajebant tako da sigurno može pomoći u ovom istraživanju.
U klub su navratili Vjetar i Dina. Došli su vidjeti kako nam ide pakiranje, provjeriti znamo li gdje idemo te nas malo uputiti… Na njima se vidjela trunčica sumnje i zabrinutosti.
-Čekaj, on stvarno nikad nije bio na špagi?, pita Dina misleći na Buraza.
-Da, ali on će sve to proć bez problema.
Idemo! Imamo sve! Zatvaramo klub, a Stipe uzima veliki plakat s nacrtom Kite Gaćešine – pa nećemo valjda u jamu bez nacrta?!
Odrađujemo dućan, a zatim krećemo prema našoj inspiraciji – Crnopcu. Ekipa (po rasporedu sjedenja u kombiju): Dalibor Jirkal – Dado, Ivan Mišur – Ivo, Stipe Tutiš, Zvonimir Završki, Vedran Jalžić, Danijel Malen’ca – Buraz i Ksenija Brezovac.
Malo prije ponoći prolazimo kroz Gračac i dolazimo do makadama koji vodi u Crnopačke visine, ili dubine. Kako smo skrenuli na makadam – svi su u kombiju pošašavili; totalna zafrkancija. Negdje poslije odvojka za parking ispod Kite Gaćešine na putu nam se našao odron i jedan kamenčić kojeg smo bez problema/uz malo muke izgurali s ceste. Kiša je već padala, a mi smo odlučili spavati uz izvor Vodice.
U subotu kiša i dalje nemilice pada. Govorimo kako bi mogli naći alternativu mokroj jami, ali svi znamo da se to neće dogoditi. Ksenija nastavlja dalje svojim putem, a ostatak ide unutra.
Oko 15,00 sati prvi ulaze u jamu. Postavljaju se dva užeta, od kojih je jedno namijenjeno Burazu. Spuštamo se niz ulaznu verikalu u kojoj nema puno vode. Malo šetnjice, malo prečnice i u Ašovu smo. Ostavljamo višak opreme, jedemo i oko 18 sati krećemo u istraživanje. Prolazimo blatnu Amazonu i dolazimo do kanala Igre bez granica gdje se dijelimo u dvije ekipe.
Prvu ekipu čine Stipe, Vedran i Buraz; oni idu kroz Blankin kanal u Božju bradu. Tamo je prema njihovoj verziji priče Vedran odradio posao kao mjerač i instruktor na put do dna našem novopečenom simpatizeru speleologije Burazu, koji je pak odradio fotografski dio, dok je Stipe postavio skok od 30-tak metara i crtao meandar kojeg su nazvali Prvi puta je najljepše. Spustili su se i uz slap došli do dna meandra. Kažu da je meandar zasigan, ispran i lijep, ali prolaz dalje je nekako uzak za čovjeka (cca pola metra) i iznimno mokar s vodenim tokom na dnu. Stoga su se odlučili nastaviti istraživanje na drugu stranu meandra uz dijelom isprani saljev. Nakon 40-tak metara meandra i jednog penja/upitnika došli su do mjesta gdje se meandar ponovno otvara u vertikalu, od cca 15-20 metara, na čijem je dnu voda – ali ono što je najvažnije ide dalje. Odlučili su nacrtati ono što su prošli, raspremiti vertikali i vratiti se s nacrtom do bivka. U bivak su došli u nedjelju iza jedan sat u noći.
Ivo, Dado i ja, kroz Svinjske nogice idemo u Kitobran. Tamo nas je dočekalo 100 metara užeta te 30 metara visoko okno ispenjano prije mjesec dana. Gore se nalazi polica veličine oko 4×2 metra. S nje je Ivo penjao i prečio u novo okno iz kojeg ide nova vertikala. Dado i ja spustili smo se oko 15 metara u dvoranu u kojoj se nalaze 2 nove vertikale te novo okno koje se vjerojatno spaja s Kitobranom. Od dvije vertikale odabrali smo desnu koja je od prošlog puta zaspitana te se spustili još oko 20 metara. Time smo došli u malu dvoranu na čijem dnu teče voda koja odlazi u pola metra uski meandar. Iako je meandar dosta perspektivan dalje nismo išli već smo krenuli penjati nazad i topografski snimiti pređeno. Ako smo u Kitu došli po naših 100 metara užeta nismo puno napravili jer smo ostavili stotku, a uz nju i novi komad užeta u novom penju. Mogu samo ponoviti već dosadnu no lijepu rečenicu kako Kita i na ovom mjestu ide dalje…
Dvorana 
Tim speleologa
straživanje je time, za ovaj puta, završilo, što se adekvatno proslavilo u bivku do ranih jutarnjih sati. Nedjelja nam je svanula tek oko podneva, kad je netko upalio tikku.
Na skupnom ležištu spavanje je bilo veselo. Naime, Buraz koji nije ponio karimat otkoturao se na Vedranov, a on je cijelu noć proveo na zemlji u otvorenoj vreći iz čega je jednostavno zaključiti kako nije oduševljen bivakiranjem u jami.
Uz tutnjavu vode i neizbježno tuširanje na ulaznoj vertikali izašli smo van i oko 16 sati krenuli za Zagreb uz nezaobilazno stajanje u Zvonimiru.
Dina, da ne zaboravim – Buraz DED-a bez beda!
Nacrtravši 138 metara Kita je na samome kraju 2011. godine definitivno prešla 22 kilometra. Duljina jamskog sustava Kita Gaćešina – Draženova puhaljka od 10.12. iznosi 22046 metara (horizontalno 17128 metara).
Bravo Kita!
Cijelu foto galeriju sa istraživanja možete pogledati ovdje.
Napisao/la:
