SANTA:
Jednodnevni teren u Ogulin svoju priču započinje ispred SOŽ-a gdje se u rano nedjeljno jutro sastao naš malen, ali vrijedan tim koji čine Ruđer, Nela, Mirna i ja (Santa). U Ogulinu se sastajemo s našim špiljarskim doušnikom Goranom, koji zbog svoje ljubavi prema šumi i lovočuvarstvu često nailazi na neistražene podzemne objekte na ovom području. Nakon kratkog dogovora uz kavicu, pridružuje nam se i mališan Bubi (pas) te krećemo na lokacije objekata. Prvo dolazimo do Jame pod Jasenovim vrhom koju je na Badnjak 2022. pronašao naš prijatelj Goran. Već se na videu koji je poslao, s ulaza vidjelo da će biti neka zanimljiva jama. Ovdje smo se podijelili u dvije ekipe, jedna je ostala kod Jame pod Jasenovim vrhom, a druga kreće s Goranom dalje. Ovdje našu priču na kratko preuzima Ruđer.
RUĐER:
Krenuli smo u istraživanje: ja sam postavljao jamu, a Mirna je išla kao druga i crtala. Ulaz se nalazi na padini u šumi smreke i bukve: otvor dimenzija 12 x 6 metara nastavlja se u dubinu preko tri manje police obrasle mahovinom koja skriva krušljivo kamenje. Čistim, lupam…nigdje stijene, same ljuske. Što god mogu dohvatiti – nigdje dobrog sidrišta u stijeni, pa postavljam dugi devijator i spuštam se prvih petnaestak metara na blatnu kosinu. Jama ide dalje, a kamenje i blato koje rušim pada negdje dolje u dubinu… Čujem vodu. Čudi me to, jer zvuči kao da vode ima dosta, a vani nema nikakvog izvora i ne pada kiša. Na dubini od samo 20 metara uz sigovinu u jami se pojavljuje aktivni vodeni tok – slap koji dolazi iz lijepo zasiganog dimnjaka! Činjenica da je samo taj mali dio jame zasigan, govori mi da voda vjerojatno većim djelom godine barem malo curi i radi tu sigovinu. Gruba procjena je da tok ima litru do dvije po sekundi, ali za ovakav vodeni tok u jami, obično se treba spustiti u dubinu koja se mjeri u stotinama, a ne desetinama metara. Čini se da se negdje plitko pod zemljom nalazi izvor čija voda u mokrijem dijelu godine ponire prije nego što je imala prilike vidjeti svjetlo dana.
Sljedećih nekoliko metara jame prekriveno je humusom i kamenjem koje prijeteći vise u nastavak jame, pa neko vrijeme čistim police. Materijal pada i grmi. Naravno, zaboravio sam na transportnu koja visi ispod mene – fino se napunila blatom i zaprljala mi stometarac. Taman… u prvom mjesecu. Postavljam par sidrišta u nategu, gledam šta ću, di ću, bježim od vode, bježim od kamenja i humusa, svugdje sigovina. Uskoro dolazim u previs i krećem u spust prema dolje. Slapić se ruši po meni pa tražim neku izbočinu da se sakrijem, mašem rukama ne bi li se uhvatio neke stijene – no sve je daleko. Spuštam se niže, možda je dolje lakše, ali dolje je još jedan slapić iz drugog smjera koji se razbija po vertikali i dodatno šprica posvuda. Na otprilike 45-50 metara dubine, pokušavam iz previsa osvijetliti dno…možda je blizu pa da na brzinu pobjegnem dolje. Ne ide. Svjetlo s kacige razbija se o kapi vode i vidim svega 10ak metara dublje. Vidi se tek da se nešto niže kanal sužava u prolaz 1.5 x 1.5 metar, a dalje se vertikala ponovo širi prema dnu. Sva voda, ali i sav labavi materijal s ulaza padaju ravno kroz taj prolaz od kojeg nema bježanja. U minutu – dvije, promočila su mi sva četiri sloja odjeće… gojzerice se potopile. Dobro sam se obukao jer je vani bilo zima. U trenu donosim odluku da prekidamo istraživanje jer u ovim uvjetima nema govora o dužem boravku, a kamoli crtanju jame.
Dok se ja tako igram, Mirna je nacrtala prvih 30ak metara jame, suha i čista. U tom času, vjerojatno joj nije jasno zašto ja kukam i proglašavam povlačenje van iz jame s dubine od 30ak metara?! Kao što sam rekao na početku – jama je bez daljnjega ispala zanimljiva. Podzemni izvor tako blizu površine i ovakvo tuširanje na samom ulazu u jamu nisam nikad doživio. Procjena je da objekt ima 80-90 metara dubine u svojoj ulaznoj vertikali. Kažem namjerno, „ulaznoj vertikali“ jer se nadam da će nas voda u ovoj jami odvesti i nekamo dalje. Nastavak priče svakako slijedi u neko manje vodeno doba godine.
SANTA:
Dok se Ruđer kupao, a Mirna crtala, druga ekipa, odnosno Nela, Gordan, Bubi i ja (Santa) otišli smo do druga dva manja objekta. Tijekom vožnje usput smo obišli i neke druge ulaze podzemnih objekata koje bi trebalo istražiti tijekom budućih ogulinskih terena. Timu dva, prva jama na repertoaru je bila Jama u Gornjoj uvali. Jama se nalazi na strmcu nekoliko metara iznad šumske ceste. Otvor jame je skoro u potpunosti prekriven gustom mahovinom. Dok smo se Nela i ja spuštale niz 9 metara dugu vertikalu, Goran i Bubi su otišli u ophodnju šumom u nadi da će pronaći još koju rupu. Pri silasku u jamu smo uočile jednu veću policu i jedan veliki balvan bukve koji je vjerojatno ispao prilikom šumarskih radova, jer se oko njega još uvijek nalazila sajla. Dno jame je bilo prekriveno debelim nanosom otpalog lišća i granja. Prostor jame je bio izrazito vlažan te približno identičan širini samog otvora jame, ako izuzmemo par neprohodnih metara prostora gdje se jama naizgled kratko produžava. Taman dok smo se vraćali iz jama, počela je padati kiša te smo se brzinski pokupili u auto i uputili se prema sljedećem objektu. U trenu dok smo došli do Veprove jame čiji se otvor doslovno nalazi na samoj šumskoj cesti, kiša je oslabila i uskoro stala. Već s ulaza smo uočili glavnu boljku većine cestom pristupačnih jama, a to je smeće. Kameniti ulaz jame viri iz zemljanog profila ceste, te čini blago zakošena vertikala koja se kasnije širi u manju prostoriju na desno. Veprova jama je duboka svega 6 metara, ali u njoj se nalazi veća količina otpada i smrad među kojima se najviše ističu životinjski ostaci. Tako da je Čisto Podzemlje dobilo još jedan objekt kojemu je potrebno čišćenje. Na Veprovoj jami nas napuštaju Goran i Bubi, te pri kraju našeg crtanja do nas dolaze Ruđer i Mirna puni uzbuđenja i priča o predivnoj Jami pod Jasenovim vrhom. Vrijeme nas je taman poslužilo da se suhi spakiramo u auto i krenemo prema Zagrebu do kojeg nas je pratila kiša.
Napisao/la:
Santa Duvnjak
