Po starom običaju, u četvrtak se dogovaramo za izlet na Crnopac kako bi nastavili protekla istraživanja u Alibabinoj jami (link). Navečer 15.12.2023. nalazimo se pred odsjekom: Borna Maleš, Bolan Zolonić, Danko Cvitković, Leonard Žnidarić, Hrvoje Jurković i Ivan Mišur. Za vikend je najavljen crveni meteo alarm zbog vjetra. Kada smo došli u Gračac, magistralna cesta prema Obrovcu bila je zatvorena i policija promet preusmjerava prema sv. Roku. Na sreću, naš iskusni član, doajen u pregovaranju i nagovaranju, Zoran Bolonić s policajcima dogovara da za nas naprave iznimku – policajci dižu rampu i puštaju nas do makadama za Crnopac. Na kućicu dolazimo u sitnim satima i vrlo brzo se odjavljujemo.

Jutro, jaja, slanina, kava, zatim se Borna, Leo, Hrvoje i ja spremamo za polazak prema jami, dok će Zoran i Danko sakupiti drva, otići po vodu i pripremiti večeru. Na ulazu u jamu, osjetno je hladnije nego zadnji put, stoga se brzo oblačimo i ulazimo. U jami, na mjestu gdje smo zadnji put stali (cca -80m), dijelimo se u dva tima te se dogovaramo da će to biti mjesto okupljanja te tu ostavljamo jetboil, hranu i suvišnu opremu. Borna i Leo će se spustiti iduću vertikalu cca 20m potom krenuti uzlazno u smjeru SZ kamo se do sada nije išlo. Hrvoje i ja penjemo upitnik u meandru (tu na mjestu okupljanja) čije smo dno istražili prošli put. Nakon ispenjanih oko 4m te odprečkanih 20-tak dolazimo do kraja menadra. Meander završava u maloj niši cca 3×3 metra, 3-4 m dalje od dna meandra koji smo već istražili i oko 10 metara iznad. Raspremamo i prema dogovoru idemo nastaviti opremati jamu kuda su išli istraživači prije nas. Prolazimo pokraj Borne i Lea, kratko se pozdravljamo, te opremamo i spuštamo još jednu vertikalu opet oko 10-20m. Dolazimo do lažnog dna te se provlačimo do zavojitog i relativno uskog meandra u smjeru JI. Nakon 20-tak metara provlačenja i par metara spuštanja, u meandru nailazimo na proširenje, vidimo stari spit, opremamo i spuštamo se oko 7m do okna kroz koje se ide u vertikalu od oko 20m kojom se spuštamo u dvoranu (Slika 1). Iz dvorane u smjeru SZ u daljini, ali znatno više (15-20m) nazire se meandar. Tu vidimo Bornu (Slika 2)! Zanimljivo, gledam stari nacrt, toga nema, dvorana je na nacrtu zatvorena malo prije mjesta gdje vidim Bornu, Borna dovikuje da meandar ide dalje i da je pred njim još 20-tak metara meandra, a potom je vertikala oko 20-tak m. Odlično, Borna postavlja skok do nas te se nalazimo u za nas novoj dovrani. Leo se vratio gore na mjesto okupljanja jer se nije mogao provući kroz suženje kroz koje je Borna prošao. Gledamo na sat, 20h je sati, prema dogovorenom planu do 22h bismo trebali izaći, a do 24h bi trebali doći u logor. Dogovaramo se da ja krenem crtati prema gore Borninim putem, a Borna i Hrvoje našim putem.

Slika 1
Slika 2 – meandar u Alibabinoj jami

Nakon što sam se popeo slobodno uz meandar kuda je Borna došao, u lijevom boku vidim mali prolaz koji vodi u vertikalu, a tu vidim stare spitove, što odgovara starom nacrtu, tu je nastavak jame,  prema starom nacrtu nalazimo se na oko -135m. Međutim, ne idem dolje nego nastavljam dalje penjati se meandrom kuda se Borna spustio. Dalje se ne može slobodno, već se penjem užetom koje je Borna postavio.  Jasno mi je da se ovaj viši dio nije mogao proći slobodno, a i nije se moglo pretpostaviti što se krije gore. Tu meandar nastavlja i zaista, dolazi se do vertikale u kojoj se još nije bilo, kamen pada 20-tak metara (Slika 3). Super nova vertikala, ostaje pitanje za idući put; spaja li se na već istražene prostore? Vraćam se meandrom do špage po kojoj se spustio Borna te nastavljam crtati i penjati se prema gore (Slika 4), taman kada sam se popeo do vrha i došao do dijela gdje bismo trebali spojiti nacrte Borna i ja, čujem kako me Borna doziva. “Ivo, Hrvoju je iskočilo rame!!! Dođi do nas u meandar kojim ste se ti i Hrvoje spustili u novu dvoranu!!!”. Prestajem sa crtanjem i žurim putem kojim sam došao; spuštam se dolje, pa ću se popeti iz dvorane gore u meander kuda sam došao. Putem razmišljam kojim putem i kako pomoći Hrvoju da izađe. Cijelo vrijeme se nadam kako si je uspio namjestiti rame, a istodobno se prisjećam prve pomoći i par varijanti kako vratiti iščašeno rame.

Slika 3 – nova vertikala
Slika 4

Kada sam došao do Borne i Hrvoja – olakšanje, Hrvoju je rame  na mjestu. Hrvoje se dobro osjeća, panike nema, samo malena zabrinutost zbog situacije. Dogovaramo se da ćemo Hrvoju postaviti komad zamke kako bi se lakše popeo kroz meandar kojim smo došli, a dalje ćemo ga pratiti i pomagati mu kako ne bi u meandru ponovo iskočilo rame. Rame mu je iskočilo kada se pokušao popeti slobodno u meandru, a u tom dijelu potrebno je osloniti se na desnu ruku. Polagano se krećemo meandrom i dolazimo do vertikale bez poteškoća. Odlično, najteži dio je gotov, Hrvoje može bez problema penjati po užetu, problem mu stvaraju situacije kada se mora osloniti na desno rame, tako da pazimo na sve takve i potencijalno slične situacije. Za svaki slučaj Borna i ja režemo 25m užeta, uzimamo bušilicu  pulseve, i još par preostalih sidrišta i koloture te pratimo Hrvoja prema gore. Dolazimo do mjesta okupljanja gdje se cijelo to vrijeme pod astro folijom smrzavao Leo, ne znajući da se može ugrijati s plamenikom ako ga upali pod astro folijom. Sada kad smo sva četvorica zajedno, atmosfera raste i kreću šale na račun Hrvoja zbog ramena i Lea zbog smrzavanja (slika 5). Sad smo već poprilično gladni i razmišljamo što bismo jeli, svima bi nam pasala topla juha s mesom, i jajima, i povrćem, i rezancima: ramen! Eto novog nadimka našem Hrvoju, od sada ga zovemo Ramen! Bez poteškoća polagano izlazimo iz jame štedeći Ramen-a i pazeći na njegovo desno rame. Iz jame smo izašli oko 24h (slika 6). A u logor smo došli oko 1h. Klasične šale, pošalice, piće, večera, potom spavanje.

Slika 5 – atmosfera je uzavrela
Slika 6 – ponoćni portret ispred ulaza u Alibabinu jamu

Ujutro nas budi zujanje drona te smo prisiljeni dići se, skuhati kavu i uživati u predivnom ugođaju koji nam uvijek iznova pruža Crnopac.  Danko je dronom iz zraka napravio nekoliko prekrasnih fotografija.  Lijeno i polako pospremamo svoje stvari i sakupljamo smeće te krećemo nazad prema kombiju. Putem stajemo na objed, nažalost nisu posluživali ramen pa se zadovoljavamo domaćim specijalitetima.

Alibabina jama nas je opet iznenadila, ali i malo preplašila. Budućim istraživačima savjetujemo da prije ulaska u jamu izgovore čarobne riječi „Sezame otvori se“ kako ih ne bi pratila zla kob prilikom istraživanja. Tim riječima je Alibaba, drvosječa iz poznate Arapske priče, otvorio ulaz u špilju u kojoj su se krila svakakva blaga. Ovaj puta nismo uspjeli pronaći blago u Alibabinoj jami, ali ostalo je još neistraženih dijelova koja čekaju idućeg Alibabu!

Napisao/la:

Ivan Mišur
Svi članci autora
Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial