Nesuđena predakcija u ML – istraživanje podzemlja Crnopca (12.-14.05.2017.)

U petak 12.05.2017. nešto iza 19:00 krenuli smo put Crnopca sa ciljem provjera linija i prema potrebi preopremanja vertikala u jami Muda labudova (ML). Akciju smo isplanirali kao pripremu za nadolazeću ekspediciju čiji je primarni cilj daljnje napredovanje u navedenoj jami. S obzirom da dobro poznajemo morfologiju ML, a ujedno svjesni hidroloških prilika nakon obilnih kiša (i loše prognoze za noć petak-subota) pripremili smo i alternativnu opciju istraživanja manjih objekata čiji su nam ulazi od ranije poznati. Nekako nam je već i prije polaska bilo jasno da je alternativna opcija puno izglednija, a definitivnu potvrdu smo dobili ubrzo nakon dolaska do Tatekovog skloništa. Kiša je počela padati oko 01:00 u subotu… U kućici gužva, relativno gostoljubivi domaćini i spavanje na podu. Već u 09:00 krenuli smo sa svom opremom prema ciljanim jamama, „Nedefiniranoj jami“ i potencijalnoj jami radnog naziva J1. Do jama smo se kretali dijelom markiranom stazom pored Bijelog kuka prema Kiti, a potom smo se odvojili u smjeru našeg logora u vrletima Crnopca. Put do jama nije bio nimalo lak pa smo tek oko 12:00 spremni za ulazak u objekte. Podijelili smo se u dvije grupe s podjednakim udjelom prekaljenih speleologa i manje iskusnih članova odsjeka. Svi su dobili priliku za stjecanje prijeko potrebnog iskustva u postavljanju i topografskom snimanju speleoloških objekata.

Jama J1 (Ruđer):

„Ulazni dio jame je uska, kršljiva pukotina dimenzija 1.5×0.7 metara koja je nezgodna za opremanje. Okolno kamenje je vrlo nestabilno pa je potreban oprez kod kretanja. Dvostruko sidrište postavljeno je na zdravu stijenu nekoliko metara od ulaza. Za siguran prolaz idelano ponijeti kraći ficlek (15 metara) za izradu devijatora na drvo, ili alternativno ponijeti bužir! Objekt se nastavlja kraćim vertikalnim skokom od 10ak metara i kosinom punom zemlje. Na dubini od oko 15 metara se bočno pojavljuje fosilni dolazni meandar koji završava neistraženom uskom zasiganom vertikalom dubine 30ak metara (moguće je i da je spojena na istražene djelove jame). Glavni vertikalni kanal se nastavlja u dubinu do cca. 35 metara gdje se nalazi manja polica koja ga dijeli u dva ogranka. Plići ogranak je dubine oko 10 metara i nema perspektivu za napredovanje. Dublji ogranak je oko 50 metara dubine i nije istražen do kraja (ovo je veća od dvije perspektive u jami). Ostali smo visjeti na užetu oko 10 metara od dna jame, koje se proširuje u manju dvoranu i vidi se mogući nastavak jame kao meandar. Istraženi dijelovi jame opremljeni su fiksevima Ø8 mm, zabijeno je oko 12-14 sidrišta. Potrebno je 50 + 70 metara užeta za istražiti glavni vertikalni kanal i dodatnih (ili istih) 50 metara za istražiti paralelnu bočnu vertikalu (objekt je raspremljen kod izlaska). Ukupno je potrebno topo snimiti minimalno 100 metara kanala (dosad istraženi dio). Perspektiva za napredovanje nije izrazita (jama je većim dijelom zasigana), ali objekt svakako treba obraditi do kraja. U neposrednoj blizini, tj. u istoj vrtači je još jedna jama i postoji mogućnost spoja. R. Novak je prikupio biološki materijal (podzemni kornjaš i pauk) koji je predan B. Jalžiću. Fotografije iz jame – R. Novak.“ Jamu su opremali Marta Štrkalj i Ruđer Novak, a s topografskim snimanjem je krenuo Domagoj Rukavec. Objekt nije do kraja istražen i čeka neku drugu vikend akciju u crtaću ekipu…

Nedefinirana jama (Tomo)

Glavni ulaz u „Nedefiniranu jamu“ nalazi se nekoliko metara niže na samom dnu vrtače (neposredno uz desetak metara visoku rubnu stijenu). Vrtaču smo topografski snimili. Dimenzije elipsastog ulaznog otvora su 5×3 metra. Desetak metara niže dolazi se do prve prepreke, uglavljenog kamenog bloka promjera nekoliko metara koja stoji stabilno uglavljen u vertikali. Prilikom prelaska treba biti izrazito oprezan zbog mogućnosti bacanja zemlje i sitnog kamenja u vertikalu. Na rubu bloka postavljeno je dvostruko sidrište s kojeg se kreće u glavni vertikalni kanal dužine tridesetak metara, prvo u previsu, a zadnjih deset metara uz stijenu. U boku inače glatke jednostavne vertikale vidljiva je desetak metara visoka pukotina koju je potrebno istražiti. Doima se kao mogući spoj na jamu J1. Dno vertikale je vlažno i blatno, a voda se procjeđuje dalje u dubinu. Najzanimljiviji dio jame predstavlja malo okno u koje se trebalo zaljuljati. Kroz okno koje se nalazi na visini od 3,5 metara iznad dna glavne vertikale ušli smo u lijep zasigani menadar širine 1,5 metar. Kretanje po silaznom meandru nije bilo moguće bez postavljanja užeta zbog skliskog sloja gline. Nakon nekoliko metara meandar naglo završava manjom vertikalom na čijem dnu se jama grana u dva smjera. Usko provlačenje odvelo nas je dva do ti metra niže do neprolazne rupe u kojoj nestaje voda. Kamen uz odbijanje pada tri do četiri sekunde i nema perspektive za daljnje napredovanje. Nasuprot tome u smjeru J1 otvara se visoki uski menadar kojim smo se spustili desetak metara niže do najniže točke jame. Dno je prekriveno smeđim glinovito siltoznim sedimentom na kojemu su formirane manje lokvice u koje se skuplja nakapnica. Pri povratku smo slobodno penjali iznad okna koje nas je odvelo u menadar. Penj se prema vrhu menadra sužava, a potom lagano uz strop skreće u neki drugačiji svijet. Ušli smo u zasiganu dvoranu kakve rijetko viđamo u vertikalnim objektima Crnopca. Od speleotema dominiraju saljevi visine do deset metara, stupovi i sitni koraloidi. Dvorana se lagano spušta, a na njenom najnižem dijelu nalazi se duboko jezero površine 3×4 metra. U bistroj vodi jezera nismo uspjeli vidjeti dno, samo vertiklane stijene dvorane koje se spuštaju u dubinu… U nove dijelove su napredovali i postavljali Lovro Stipaničić i Tomislav Kurečić. Istražene dijelove jame su u cijelosti topografski snimili Ivan Mišur i Anja Jarić i pri tome izmjerili dubinu jame koja iznosi sedamdeset metara. Ivan Mišur je fotodokumentirao istraživanje. Na dubini od -60 metara prikupljen je biološki materijal (dva primjerka podzemnih kornjaša) koji je predan Branku Jalžiću.

Obje jame su raspremljene do 20:15, a potom smo vrletima Crnopca krenuli put našeg planinskog utočišta gdje nas je uz logorsku vatru čekao Zoran Bolonić – Coki. Roštilj i druženje su potrajali dugo u noć. U nedjelju smo odustali od planiranog rekognosciranja zbog nužnog pranja opreme pa smo oko podne krenuli put Otuče. Teren je završio dolaskom u Zagreb oko 21:00.

U Zagrebu, 26. 05. 2017.