Nekoliko dana prije novogodišnjeg vikenda kujemo plan kako ga provesti. Na kraju se odlučujemo za šta drugo, nego Crnopac. Od početnih 10+ ljudi, šest hrabrih (Vuk, Sara, Zrinka, Pješak, Mirna i Borna), usprkos najavljenoj kiši, ipak riskira i ne odustaje od zamisli. U petak navečer, 29.12. Vuk i Sara prvi dolaze na logor. Dok oni, barem tako kažu, u subotu nisu radili ništa, osim kuvali kupus i krumpir, ostatak je pošao iz Zagreba i skupio Mirnu u Gračacu i nakon ručka i prve pive u Dijani zaputio se Majstorskom cestom prema Tulovim gredama. Par ratnih priča kasnije i eto nas, navodno, u podnožju Tulovih greda. Od magle ne vidimo ništa pa kako priliči modernom AI planinarenju, dižemo dron da provjerimo stanje magle 500 m iznad. S obzirom da je i puno gore puno gora magla, odustajemo od uspona i odlučujemo se za pivu u Aniti. Anita nije radila pa nas put vodi u Obrovac, u još jedan kafić ženskog imena, Riva i nakon pive, dvije napokon krećemo ka konačnom odredištu, logoru na Crnopcu. Večer prolazi mirno uz kupus, krumpir, brojanje zrna riže u paketu od kila i igranje Aliasa.

U Obrovcu, Borna i Pješak – foto: Mirna Šandrić
Špigete su odvezane, sve je u redu – foto: Mirna Šandrić

Zadnje jutro 2023. počinje dilemom – u jamu ili ne? Odluka je pala anonimnom anketom. Svi potencijalni sudionici na papirić su u postotku od 1 do 100, zaokruženo na 5, napisali koliko su za jamu – xx % DA, odnosno xx % NE (NE = 100 – DA) i papir ubacili u Zrinkin džep. Ako je ukupan zbroj svih odgovara NE veći od 150 % ne idemo u jamu. Nakon prebrojavanja glasova, sud je sljedeći – 125 % NE. Idemo u Alibabinu jamu. U jamu krećemo oko podne i dijelimo se u dvije ekipe – prva ekipa – Vuk i Mirna i druga ekipa – Sara, Borna i Zrinka. Vuk i Mirna crtaju meandar i vertikale prema starom dnu, a Borna, Sara i Zrinka idu istražiti i crtati novi dio jame. Vuk i Mirna crtaju čitav svoj dio i dio od druge ekipe i nakon nacrtanih impresivnih 200 m izlaze van. Druga ekipa se spušta nekih 50-ak m vertikalno u skokovima i dolazi do uzlaznog meandra na dubini od cca 150 – 160 m (a možda i 200 m), duljine barem 30 metara. Kroz meandar kamen pada 30-ak m i odjekuje veliki prostor. Druga ekipa crta nešto manje impresivnih 60 m i izlazi van. Alibabina jama nakon tri istraživačke akcije nudi posla barem za još jednu. Još nije topografski snimljena vertikala koja vodi na staro dno, a novi meandar vodi u nepoznato. Na logoru smo oko 22 sata gdje nas čeka Pješak s izvrsnim rižotom od vrganja i šampinjona. 2024. smo dočekali u šljokičastoj dolčeviti i spavanjem na stolu. Na prvo jutro 2024., dame Mirna i Zrinka idu svaka svojoj kući, u Sinj, odnosno Zagreb, a ostatak ekipe dan provodi iščekivanjem Pješakovog rođendana. Idući dan svi odlaze s Crnopca nazad za Zagreb.

Slika za priju Tonku – foto: Sara Anđela Perić
Zrinka u Alibabinoj jami – foto: Mirna Šandrić
Pogled u nepozato – foto: Borna Maleš

Napisao/la:

Zrinka Matić
Svi članci autora
Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial