Sušno ljetno razdoblje bilo je idealno za nastavak istraživanja u Luškoj špilji kod Ogulina. Aktivni vodeni tok, prostrani i isprani kanali, fini pijesak, obilje vrtložnih lonaca – pozornica je postavljena za otkrivanje većeg speleološkog objekta. U tri akcije u špilji su otkriveni značajni novi kanali, a dosad je istražena do duljine od 757 metara. Time su zasad iscrpljeni svi „lagani metri“ u objektu, a za nastavak istraživanja potrebno je zaroniti u neki od sifona, popesti pokoji dimnjak iznad glavnog kanala ili smočiti gaće u jezeru – posao nikao nije završen.
Na državni blagdan, 15. kolovoza u Lušku špilju odlaze Andrej Plevnik (Aco), Kristijan Hmura (Kiki), Ivan Jamić, Branko jalžić (Bančo) i Ruđer Novak. Luška špilja nam „stoji na lageru“ neistražena do kraja već 13 godina. U tom trenu, jedina perspektiva u špilji bio je blatni penj pri kraju kanala koji smo Bernard Bregar i ja krenuli penjati još 2008., no bili smo bez adekvatne opreme, u mokrim odijelima i bez bušilice pa smo nakon par metara morali odustati. Ideja istraživanja na Velu Gospu bila je konačno završiti i s tom pričom. Dijelimo ekipe na crtače (Ruđer i Jamić), biospeleo (Bančo) i istraživačku ekipu (Aco i Kiki). Nakon par sati rada, Aco i Kiki javljaju da su popeli penj i otvorili rupu. Nakon dva kraća provlačenja u blatnom stropu kanala, prostor se širi i otkriva se najveći hodnik u špilji koji nazivamo Glavnim kanalom. Luška špilja očito ide dalje. Radi se o geološki mladom kanalu u aktivnoj fazi speleogeneze: stijenke i strop kanala su čisti, bez sigovine, dijelovi kanala često su zapunjeni finim žitkim blatom. U ovim prostorima otkrivamo i dvije kraće vertikale te potočić koji je aktivan i u najsušnijem dijelu godine. U tom istraživanju topografski je snimljeno nekoliko stotina metara glavnog kanala, a zbog manjka vremena nismo se spustili na potok i istražili Glavni kanal do kraja.
Već tjedan dana nakon toga, nastavljamo raditi u sastavu Tomislav Kurečić (Kure), Aco, Lana Đud i Ruđer. Aco i Kure nastavljaju opremanje vertikala u glavnom kanalu i spuštaju se do podzemnog jezera (sifona) koje je mjesto gdje se špilja vjerojatno nastavlja dalje. Sifon je okružen vrlo strmim i blatnim stjenkama koje se vrlo brzo spuštaju u dubinu pod vodom pa je ovdje najbolje zaviriti s neoprenom… Naime, postoji mogućnost nastavka suhog kanala „iza ugla“, što nismo mogli vidjeti viseći sa špage. Sljedećom vertikalom u glavnom kanalu spuštamo se par metara niže na aktivni vodeni tok. U neposrednoj blizini je uski i dugački uzvodni sifon koji vodom prihranjuje potok, a niz potok se prostranim kanalima šeće 150 metara dalje do nešto većeg nizvodnog sifona. Prostrani i suhi dio glavnog kanala ovdje se nažalost završava, no špilja iza sifona gotovo sigurno ima nizvodni nastavak. U ovoj akciji ponovo je topografski snimljeno nekoliko stotina metara kanala, a važni upitnici koje treba „riješiti“ ostaju penjevi (dimnjaci) na par mjesta u glavnom kanalu. Dva tjedna kasnije, i dalje je ispod-prosječno suho razdoblje za okolicu Ogulina pa se nastavljaju istraživanja Luške špilje. Kad već ovo pišem, nije loše podijeliti i koristan trik za špiljare po kojem se može procijeniti razine podzemnih voda u speleološkim objektima. Na web stranicama DHMZ-a pod odjeljkom „Klima“ postoje podaci o kišnim i sušnim prilikama za neko područje. Nažalost nema javno dostupnih podataka za sve mjerne postaje, no Ogulin je ovdje! Graf prikazuje povijesne podatke o kiši koja je padala na nekom području, kao i prognozirane količine kiše za narednih 6 dana. Na ovaj način se vrlo lako može saznati koliko je neki siječanj ili listopad kišan u odnosu na posljednjih 40 godina i procijeniti ima li smisla odlaziti u mokre objekte na istraživanja. No, da se vratim na temu – ekipa za Lušku špilju ovaj puta bila je u sastavu Nicola Rossi, Nela Bosner, Lovro Lučev i Zrinka Matić. Prelaskom penja na početku glavnog kanala Nicola i Nela topografski snimaju 70ak metara kanala koji se pružaju povratno u smjeru ulaza, a završavaju slabo perspektivnim zarušenjima i uskim pukotinama. Zrinka i Lovro snimaju do kraja poznate dijelove glavnog kanala pa je i u ovoj akciji snimljeno oko 150 metara špilje.
Luška špilja s duljinom od 757 metara spada među značajnije speleološke objekte Karlovačke županije. Od ukupno 631 objekta prijavljenog u speleološki katastar, ona po duljini zauzima 12 mjesto. Radi se o relativno jednostavnoj špilji, jasnog generalnog smjera pružanja kanala u smjeru istok zapad. Ulazni dio špilje nalazi se u samom rubu manjeg krškog polja kod Debelog luga, a u doba visokih voda, objekt funkcionira kao izvor, te plavi samo polje. Četiri ulaza u špilju vrlo se brzo spajaju u jedinstveni ulazni kanal koji se nakon stotinjak metara grana u dvije vertikale od 30ak metara. Kanali u nastavku se ubrzo ponovo spajaju u jedinstveni hodnik koji završava sifonom. Nastavak špilje, ima izraženi smjer pružanja prema zapadu i vodeni tok koji se blagim padom (oko 5°) spušta prema nizvodnom sifonu koji je zasad krajnja dosegnuta točka.
Speleološka perspektiva za napredovanje u špilji je vrlo jasna, no za nastavak istraživanja potrebno je pričekati sušnije razdoblje. Najjasnija perspektiva je ronjenje u nizvodnom sifonu koji se vrlo vjerojatno nastavlja dalje, no i ostala dva sifona u jami treba dobro pogledati. Uz to, ima i nekoliko prilika za suhu speleologiju – potrebno je tehnički popesti i provjeriti ima li nastavka kanala u barem tri kraća penja. S obzirom da se u špilji krećemo u aktivnim kanalima, jedina šansa za preskočiti trenutni istočni sifon (a i potencijalne buduće sifone) jest popesti se preko njega suhim bypassom. Čekamo, pogleda uprtih u nebo i stranice DHMZa.
Foto: Tomislav Kurečić
Napisao/la:
