U Tounju se okupljamo na kavi. Stiže Mirna iz Ljubljane, Đino i Vid, Boltek i ja. Pred desetak godina sjedio sam tu na kavi s Meom, nakon jednog od bezuspješnih traženja Pećine kraj breze. Iako je otvor barem 3 m x 4 m, nismo ju uspjeli naći. Tada sam Mei rekao nešto kao “…naći ćemo ju jednoga dana doma za stolom, koristeći LiDAR podatke”. Tada je zvučalo futuristički, ali evo, osvanuo je taj dan!
Vid je pripremio lokacije “potencijalnih” objekata. Išli smo direktno na najperspektivniji od njih i BUM, eto je na prvom mjestu gdje smo pogledali. Nema češljanja po vrtačama, ni dozivanja po šumi, samo kirurški precizan dolazak. Čak je i drvo breze tu, iako prilično oronulo.
Skoro da nema smisla očitavati koordinate, točno je tamo gdje LiDAR kaže. Zato slikamo ulaz, pripremamo pločicu i postavljamo uže za osiguranje na kosini. Špilja je duga stotinjak metara i ima lijepih siga. Iako nismo ni sumnjali, nacrt iz 1968. nam potvrđuje da smo u pravom objektu. Da su bili jednako dobri u opisu puta, našli bi ju pred desetak godina…
Vid, Đino i Boltek oprezno ulaze, slikaju i gledaju suženja na nacrtu. Vid kaže da se sve spaja u krug, pa su korekcije nacrta minimalne. Ujedno imamo i defile foto opreme: digitalac, mobitel i klasični fotoaparat s filmom! Primjereno za objekt istražen 1968…
Gledam Bolteka kako izlazi pridržavajući se za špagu. Ide k’o raketa. Jest da ima 90 godina, ali ipak je on bio gimnastičar, pred samo 70…
Javljamo Mei, arhivarki da smo gotovi. Kad je već išlo tako brzo, daje nam da potražimo Ponor pećinu, koju smo našli pred 10 godina, ali smo izgubili papir s koordinatama. To već liči na prijašnje potrage, nismo ju odmah našli, nego po blijedom sjećanju i karti 1:25000.
Nakon obavljenog posla opet smo u birtiji “Špilja” u Tounju, ovaj puta na pivi. Skinuli smo još jednu stavku sa “to-do” liste arhivskih podataka. Kako je krenulo, ostat će nam samo jame Prkićke za tražiti…
Napisao/la:
