Posjet sustavu BC-4 - Mala Boka, Slovenija, Kanin, 04. do 06. veljače 2011.

U razdoblju od 4. do 6. veljače 2011, hrvatski speleolozi, Ana Bakšić (SO PDS Velebit, HGSS), Slaven Boban (SO PDS Velebit, HGSS), Dalibor Jirkal (SO HPD Željezničar, HGSS) i Stipe Tutiš (SO HPD Željezničar) u pratnji slovenskih kolega, posjetili su sustav BC-4 – Mala Boka na slovenskom dijelu Kanina. Dio impresija s akcije predstavljen je u tekstu koji slijedi.

Presjek speleoloških istraživanja

Sustav BC-4 – Mala Boka nalazi se na području masiva Kanin, na samoj granici između Slovenije i Italije, a u blizini mjesta Bovec. Najviši vrh Kanina visok je 2587 m/nmv, a cijelo područje već je duže vrijeme poznato kao iznimno speleološki perspektivno s nizom dubokih jama. Neke od njih već su upoznali pojedini hrvatski speleolozi npr. Led Zeppelin (-1020 m +), Skalarjevo Brezno (- 911 m) i o njima se već pisalo u našim speleološkim krugovima. O istraživanjima u Maloj Boki tijekom 2005. godine, pisao je Slaven Boban u časopisu Velebiten (br. 42, 2005.). Nakon spomenutog članka, sustavu BC-4 – Mala Boka kod nas nije pridano mnogo pažnje, unatoč tome što se speleološki istražuje više od 40 godina i što je nakon niza desetljeća istraživanja 2005. godine uspostavljen spoj, što je ovaj objekt svrstalo u red svjetski impozantnih speleoloških sustava, traverza. Sustav traverza BC-4 – Mala Boka drugi je po veličini objekata ovakvog tipa, odmah iza austrijskog sustava Lamprechtsofen (- 1632 m).

Slovenski speleolozi počeli su istraživati špilju Mala Boka još 1968. godine, a intenzivirali su svoja istraživanja tijekom 70-tih godina prošlog stoljeća kada se objekt istražio u duljini od 1336 m. Krajem 80-tih i početkom 90-tih ponovno su se intenzivirala istraživanja u Maloj Boki, a posebno su postala učestala početkom novog tisućljeća.

Važno je napomenuti da su sva istraživanja u spomenutom periodu u Maloj Boki vršena odozdo prema gore, odnosno od donjeg ulaza, čija se nadmorska visina nalazi 433 m/nmv. U tom su periodu slovenski speleolozi istražili objekt u duljini od 6656 metara i prešli visinsku razliku od +602 metra. Budući da su istraživanja, a posebice tehnička penjanja uz pomoć kojih se ponajviše napredovalo, postala iznimno iscrpljujuća, fizički i psihološki zahtjevna, slovenski su speleolozi počeli raditi na tome da pronađu gornji ulaz, na masivu Kanin i da kroz njega pokušaju napraviti spoj. Na postojanje spoja ukazivalo je jako strujanje zraka kao i velika količina vode u objektu, za vrijeme obilnih kiša i topljenja snijega na Kaninu. Voda bi uglavnom istjecala kroz obližnji slap Boka, ali bi se povremeno pojavljivala i kroz glavni ulaz u Malu Boku i završava u dolini Soče. Istraživanja gornjih dijelova Kanina urodila su pronalaskom više perspektivnih jama, ali niti jedna nije ukazivala na mogućnost spajanja s Malom Bokom. Ipak, poljski su speleolozi tijekom svojih istraživanja na području Belega Čela u blizini stare kuće Petra Skalarja, pronašli ulaz u jamu BC-4 i nazvali ga Poljska jama. Budući da su naziv BC-4 i lokacija ulaza u jamu ranije bili dokumentirani u speleološkom katastru Slovenije dogovoreno je da se i nadalje koristi taj naziv. Ulaz BC-4 nalazi se na 1730 m/nmv od kojeg su Poljaci tijekom istraživanja jame došli do dubine od -695 metara i predvidjeli da jedan od meandara vodi prema Maloj Boki. Tijekom 2005. godine slovenski speleolozi, uz pomoć talijanskih kolega, nastavili su istraživanje i uspjeli su svladati uski blatni meandar, kojeg su nazvali Nutela Killer (op.a. klasični eliminator), na dubini -695 metara i u nastavku jame napokon spojili BC- 4 i Malu Boku u jedinstveni sustav. Nakon više naknadnih akcija i opremanja glavnog kanala, sustav je postao prohodan od gornjeg do donjeg ulaza. Potrebno je napomenuti kako su vodeću ulogu u istraživanju i spajanju sustava imali slovenski speleolozi Dejan Ristič- Rile, Andrej Fratnik, Jure Andjelič- Yeti, Rok Stopar, Milan Urs, kao i talijanski speleolozi i ranije poljski speleolozi. Tijekom istraživanja korištene su sve raspoložive istraživačke tehnike, posebice tehničko penjanje, uglavnom klinovima uz ostale improvizacije, a uložen je ogroman trud u organizaciji logistike. U istraživanju ovog sustava svoj obol dali su i hrvatski speleolozi članovi SO PDS Velebit i HGSS, Darko Bakšić, Ana Bakšić, Slaven Boban i Matija Čepelak.

Osnovne crtice o sustavu BC-4 – Mala Boka

Spoj između BC-4 i Male Boke nalazi se 435 metara nad ulazom u Malu Boku na 842 m/nmv
Visinska razlika između donjeg i gornjeg ulaza iznosi 1297 metara
Visinska razlika cijelog sustava BC-4 – Mala Boka iznosi 1319 metara
Duljina dosada izmjerenih kanala u sustavu BC-4 – Mala Boka iznosi 8168 metara
Radi se o drugoj po veličini prohodnoj traverzi ovakvog tipa na svijetu (prvi na listi je sustav Lamprechtsofen – Verlorenen Weg Schacht u Austriji, -1632 metara)
Duljina glavnog kanala kojeg speleolozi moraju proći da bi savladali sustav iznosi 4997 metara
Objekt je tipične alpske morfologije, s vertikalama i vertikalnim skokovima, uskim meandrima i kanalima, zahtjevnim penjačkim detaljima
Objekt je iznimno hidrološki zanimljiv, bogat je vodom, jezerima i vodenim tokovima
Objekt nije do kraja speleološki istražen i ima mnogo dijelova pogodnih za daljnje istraživanje i napredovanje
Radi se o iznimno atraktivnoj sportskoj traverzi pogodnoj za ekstremni speleološki treking koji u komadu traje oko 20 sati. Morfološke osobine čine jamu iznimno zahtjevnom za kretanje, u fizičkom i psihičkom smislu.

Tijek akcije

Već dulje vrijeme traju kontakti članova SO PDS Velebit sa speleolozima iz Slovenije koji istražuju na području Kanina. Jedan od takvih kontakata je urodio idejom da se posjeti i svlada spomenuta traverza u sustavu BC-4 – Mala Boka. Tako su Luka Mudronja član SO PDS Velebit i slovenski kolega, speleolog iz Kopra, Rok Stopar, dogovorili zajedničku akciju slovenskih i hrvatskih speleologa u terminu od 4. do 6. veljače 2011. godine.

Cilj akcije, kao što je već rečeno, bio je uspješno proći traverzu, provjeriti i preopremiti oštećene dijelove postavljenih užeta i fotografski dokumentirati sustav. Uvidom u meteorološke prilike dobili smo odgovor da će vremenske prilike za vikend biti stabilne što nam je u ovim zimskim mjesecima omogućilo siguran odlazak do gornjeg ulaza BC-4 i prolazak cijele traverze bez opasnosti od vode.

Ponukani dobrom prognozom i snom svakog od nas, da se nakon više od 1300 metara spuštanja u dubinu planine na nižem ulazu izađe van, krenuli smo u petak kasno poslijepodne iz Zagreba, u sastavu Ana Bakšić, Slaven Boban, Dalibor Jirkal – Dado, Stipe Tutiš. Neki od nas su već tada pokazivali simptome bolesti uz temperaturu, ali to nas nije spriječilo da u dobrom raspoloženju nastavimo put Kanina. Nakon prospavane prve noći, uz rijeku Soču u Sloveniji, uputili smo se prema Bovcu na mjesto dogovorenog sastanka s Rokom Stoparom. Uskoro su nam se priključili slovenski speleolozi Rok Stopar, Franc Marušič – Lanko, Dean Ristič – Rile, Tomaž Tivadar – Rošo, Karin, Izy, te planinarka Martina Bergant – Bina s prijateljicom.

Dvanaestoro nas krenulo je oko 12.00 sati, na strm uspon iz smjera Bovca, do ulaza u BC-4. Od mjesta na kojem smo ostavili vozila do ulaza u jamu bilo je potrebno svladati visinsku razliku od oko 700 mnv. Dosta snijega, nešto leda i ostataka ranijih lavina nije nas spriječilo da relativno brzo dođemo do ulaza nakon otprilike sat i pol hoda. Kratko smo otkopavali snijeg s ulaza, nešto pojeli i presvukli se. Pozdravili smo se sa slovenskim planinarkama koje su s nama stigle do ulaza u jamu i zamolili ih da nam spuste vozila do parkirališta kod ulaza u Malu Boku. U jamu smo krenuli negdje oko 14.00 sati. Dogovorili smo se kako će u prvom, vertikalnom dijelu objekta, Rok prvi prolaziti i pregledavati užeta. To se pokazalo više nego potrebnim jer su odroni kamenja nošeni vodom na više mjesta u objektu oštetili užeta koja je bilo potrebno zamjeniti.

Prolazeći prvi dio jame uočili smo manje vertikalne skokove koji se neprestano izmjenjuju s uskim i teško prohodnim meandrima. Nakon -200 metara od ulaza dolazi se u nešto šire i dulje vertikalne skokove. Ovaj vertikalni dio sustava završava već spomenutim djelom zvanim Nutela killer, odnosno blatnjavim suženjem, meandrom koji je svojevrsni eliminator za spelologe. Nakon 4 sata spuštanja do ovog mjesta bili smo svjesni da moramo proći dalje jer bi povratak sa -695 metara na površinu bio izuzetno težak zbog uskih, na dijelovima uzlazno, gotovo neprolaznih meandara.

Nastavili smo dalje i nakon 7 sati napredovanja od ulaza došli na sveto mjesto speleologa koji su godinama i desetljećima istraživali u objektu, spoj između jame BC-4 i Male Boke. Slovenski prijatelji tada su nam uz smijeh rekli da imamo još dva sata do bivka po relativno ravnim i prohodnim kanalima. Brzo smo se uvjerili da njihova konstatacija baš i ne stoji osobito kada se uzme u obzir da jama, gledajući od ulaza u BC-4, svakim metrom postaje sve teža i zahtjevnija i u fizičkom i u psihičkom smislu. Svladavanje manjih vertikala, meandara, dugačkih prečnica, slobodno penjanje i otpenjavanje izmjenjivalo se sve do bivka u kojeg smo stigli oko 23.00 sata. Iskusni prijatelji iz Slovenije brzo su se okrijepili i zaspali na 45 minuta u improviziranom bivku od astro folija, dok smo mi ostali odmarali uz Anin čaj i juhe.

Već tada nam je bilo jasno da do izlaza ima još puno znoja i da nam predstoji najteži dio sustava. Treba naglasiti kako je bivak smješten na oko +400 metara od ulaza Mala Boka, što bi značilo da smo se od bivka isto toliko trebali i spustiti do spomenutog ulaza, u ovom slučaju izlaza. Specifičnost tog dijela objekta su dugački vodeni meandri, koji se dijelom uspinju, a dijelom spuštaju, što rezultira konstantnim gubitkom dubine prilikom napredovanja. Stoji konstatacija da je cijeli sustav takve morfologije da speleolog tijekom napredovanja ne dobiva previše mogućnosti za opuštanje i odmor što predstavlja dugotrajan fizički i psihički napor, posebno onim manje iskusnim ili pak iskusnim, a psihofizički nepripremljenim speleolozima.

Po prilici oko 00.30 krenuli smo iz bivka prema izlazu. Prva tri sata svi smo se držali zajedno i prolazili vodene i skliske meandre, prečnice, penjali se i spuštali. Na pola puta od bivka do izlaza, kod niskog fosilnog kanala nalik Ramzesovom prolazu u Veternici, samo što je ovaj puno naporniji i dulji, došlo je do izražaja iskustvo ali i trenutna psihofizička pripremljenost pojedinih članova ekipe. Ipak, svi smo krenuli dalje, neki brže a neki sporije i nakon više sati hoda došli smo do cilja, izlaza iz Male Boke.

Pogled na sunčeve zrake, gledano iznutra, iz kuta iscrpljenog speleologa, nakon više od 20 sati neprestanog napredovanja kroz ovako zahtjevni objekt neopisiv je. Stoji preporuka svim speleolozima koji imaju volje i mogućnosti da zajedno sa svojim prijateljima, špiljarima, pokušaju i pomaknu svoje granice te dožive iznimno zadovoljstvo.

Ipak, nakon više od 23 sata neprestanog trajanja akcije, uključujući i planinarenje do ulaza u jamu BC-4, zadnji speleolozi izašli su kroz ulaz Mala Boka. Svi smo bili više ili manje iscrpljeni, ali na sreću sve je uspješno završilo bez ijedne nezgode ili ozljede.

Na kraju je slijedilo kratko zajedničko druženje uz smijeh, kolače i pivo. Mi smo krenuli put Zagreba, a naši prijatelji Rok, Dejan i ostali svojim kućama uz obećanje da ćemo se uskoro vidjeti na zajedničkom terenu. Nakon 33 sata nespavanja stigli smo u Zagreb umorni, ali sretni jer nam se ispunio jedan od speleoloških snova.