PRVI DAN – HGSS VJEŽBALIŠTE (18.03.)
Ovogodišnjoj školi, sad već tradicionalno, prvi teren je bio vježbalište HGSS-a na prostoru bivše žičare u podnožju Medvednice, a voditelji terena (oba terena prvog vikenda) bili su Valerija Butorac i Josip Dadić. Ekipa (polaznici Anamarija, Ivan, Igor C, Klara, Silvija, Hrvoje, Matija, Luka, Alexis, Leonard, Eva i Igor K uz dosadašnje članove Leu, Pavla, Tamaru B, Valeriju, Mirnu, Santu, Nicolu, Josipa, Stipu, Saru, Franju G, Bornu i Matka) se okupila ispred objekta do 8:45h. Ovotjedni oružari Anamarija Raspudić i Igor Cigrovski iznijeli su svu društvenu opremu na ceradu i odvojili pripremljenu osobnu opremu koju je kasnije svaki od polaznika zadužio do kraja škole. Nakon kave i kuhanja očekivanja polaznika škole krenulo se do prostora gdje su izvođene vježbe. Instruktor Josip održao je predavanje o osobnoj i društvenoj speleološkoj opremi naznačivši kako će se ona tek jasno upamtiti kroz aktivnu uporabu. Kasnije su se polaznici podijelili u nekoliko skupina da im instruktori lakše objasne pravilno oblačenje pojasa i postavljanje opreme, a za to vrijeme su drugi članovi SOŽ-a postavljali vježbalište. Polaznicima je trebalo vremena za pronaći intuiciju koja uspješno razrješuje na koju stranu ide pojas, a onda su si međusobno provjeravali opremu. U planu je bilo da se savlada prva kosina, prečnica i previs uz stalno vježbanje uzlova. Prečnicu je nadzirao Stipe Vuk, kosinu Mirna i Lea, uz pomno praćenje Josipa, dok su polaznici savladavali previs s članom SOŽ-a koji bi bio dostupan. Nicola je strpljivo objašnjavao polaznicima prve uzlove i strašio ih sutrašnjom podučavateljicom uzlova. Za to vrijeme Valerija je nadgledala spremanje ručka i upozoravala polaznike da su vježbu tek riješili dok ih ona zabilježi. Većina se taktično potrudila da prije leće s kobasicama odradi sve vježbe, ali bilo je pojedinaca koji nisu stigli pa su morali nakon. Bez obzira na to, svi su uspješno odradili sve vježbe. Pri pregledu društvene opreme shvaćeno je da nedostaje jedan karabiner pa su se polaznici malo oznojili razmišljajući da nisu baš oni ti koji su ga odmah na prvom terenu zakinuli i oružari su ozbiljno iskusili svoju ulogu, no to je brzo razriješeno na ničiju krivicu i polaznici su osjetili koliko je važan timski rad u SOŽ-u. Sve je pospremljeno i toliko je bilo dobro da se polaznici nisu mogli riječima izraziti na sastanku prije rastanka. Face su sve govorile. Laku noć.
DRUGI DAN – GORSKO ZRCALO (19.03.)
Nakon popijene kave u caffe baru „Voljeni Vukovar“ i okupljanja posljednjih polaznika (svi polaznici škole su došli), krenulo se oko 9:30h lagano prema Gorskom Zrcalu u koloni automobila predvođenih kombijem SOŽ-a. Neki polaznici su priznali da su pri dolasku odokativno mjerili visine zgrada da si racionaliziraju što ih očekuje. Dolaskom se ispraznio kombi od stvari i članovi (Lea, Pavao, Tamara B, Valerija, Zrinka, Mirna. Santa, Nicola, Mea, Josip, Tila, Vida, Stipe Vuk, Sara, Ana, Aco, Borna, Tina, Boltek, Ludva i Zvone) su pripremili vježbe. Gorsko zrcalo, iako neporecivo vertikalno, se prestalo činiti toliko strašnim i tako prekriveno krošnjama pri vrhu činilo se kao da se malo spustilo k nama taj dan. Polaznici su se raspodijelili u grupe za navući pojas i postaviti ostatak osobne opreme. Od njih se već očekivala viša razina samostalnosti, mada dodatne provjere nije bilo manjka. Prva polaznica za Gorsko Zrcalo izabrana je najboljom metodom odabira: našla se u blizini instruktora nakon što je upitano tko će prvi. A na prethodnom terenu neimenovana i etiketirana kao strašna učiteljica uzlova koja ti onda postane i najdraža učiteljica uzlova, Mea Bombardelli, odmah je započela učenje uzlova onima koji su se činili kao da ništa ne rade. Raširili su se brzo komentari da ove godine nije toliko strašna i da je samo najbolja učiteljica uzlova (treba bit malo laude), ali to tako bude dok se diže halabuka. Svejedno, polaznici su bili vrlo diplomatični. Očekuje se da će ih snaći teško znanje kroz ostale terene, a i tinta s kojom se pišu plusevi brzo blijedi. Vrijedi ona stara: uzlove treba znati i kad te netko probudi u tri ujutro u potpunom mraku! Nicola je polako tražio dopuštenje Mee u preuzimanju školaraca za previs i polaznici su se smjenjivali u izvršavanju vježbi. Pomaganja jedni drugima, ponajprije u uzlovima i bodrenju, nije nedostajalo. Naučilo se da riječ „sretno“ u kretanju na vertikalu koja bi trebala biti vježba, baš i ne ulijeva povjerenje. Za to vrijeme izvan dometa pogleda većine, najstariji član SOŽ-a Vlado Božić, zvan Boltek, podučavao je po dvoje, dvije ili dva polaznika osnovama klasičnih tehnika u speleologiji. Pomagao mu je Milivoj Uroić, jedan od voditelja idućeg terena. Jedva se dočekao gulaš u kojeg je trebalo dobrano puhati, onako tek skinut s vatre. Psi su pristojno žicali koju žlicu. Svatko je imao neki svoj dio na vertikali koji mu se činio zahtjevan na prvu: što dehidriranje od stresa, što nesigurnost u opremu, ljuljuškanje, sama visina, prelazak na stijenu tijekom spuštanja, itd. Mahom sve subjektivni faktori. Razina kondicije se premostila kroz tehničke savjete. Granje na vrhu vertikale glumilo je kamenje spremno za pasti i polaznici su trebali biti vrlo oprezni i vikati „kamen“ u slučajnu pada grančice. Opasnost se osjetila i kad su slučajni prolaznici kratko zabasali na vrh stijene. Pri kraju dana, tko prije, tko kasnije, svi su uspješno odradili sve vježbe. Govorili su se dojmovi, pokazivale čeone lampe, dok su svjetla na Gorskom Zrcalu skidala smjerove. Razmišljalo se o pranju čiste opreme čisto radi discipline, ali samo u šali. Ovo vikendni oružari su polagano slagali društvenu opremu, pralo se suđe u potoku i svi su sve polako nosili u kombi. Polako se tonulo u grad oko 19:00h.
foto: Vlado Božić
Napisao/la:
