Dana 13.11.2022. ekipa Milivoj, Ana, Mirna, Argo i Tamara, pod vodstvom rođendanca Borne, krenuli su malo iza osam iz maglovitog Zagreba prema novom sektoru na području Plitvičkih jezera. Put nije mogao proći bez zaustavne kave u Slunju, stoga smo kročili na spomenuti teren tek malo iza 11:00 sati.
Prije samog putovanja, Borna je puhao svoju prvu rođendansku svjećicu u SOŽ-u, a tortu smo na terenu načeli kao pogonsko gorivo za istraživanje terena.
Zajedno smo, u razmaku od 30 do 50 m, oko 11:30 sati krenuli u pravcu jugoistoka te došli do uređenog pašnjaka ucrtanog na karti.
Blizu početka pašnjaka okupili smo se i podjelili u tri ekipice od kojih su muškarci bili solo istraživači, a cure s Argom tvorile jednu veliku istraživačku ekipu. Potraga za špiljama i jamama krenula je s dogovorom da obiđemo dio terena i nađemo se pokraj jezera Ciganovac.
Nakon 30 minuta spuštanja niz padinu, ekipa se susreće na jezeru Ciganovac na nadmorskoj visini od 628 m. Teren do jezera je bio speleološki neperspektivan, iako nas je Milivoj uvjeravao da uz ponor postoji nekakvo udubljenje vrijedno istraživanja. Svi smo zajedno krenuli do spomenutog udubljenja koje je Borna išao provjeriti, ali bezuspješno… Nastavili smo dalje s rekognosciranjem.
Ekipa je odlučila vratiti se nazad grebenom, dok je moja malenkost odlučila ići laganom kosinom i ispipati pouzdanost Oruxmap aplikacije koju prvi puta koristim na terenu. Odvajanje od ostatka ekipe bilo je pomalo zastrašujuće zbog guste magle i lagane kiše koja je krenula padati, ali u svakom slučaju se isplatilo jer sam susrela dva lijepa srnjaka. Prizor koji vidite samo na fotografijama National Geographica, a koji će mi ostati u sjećanju zauvijek. Istovremeno žalim jer sam bila prespora izvaditi fotić i uslikati taj prizor kontura ovih predivnih bića u mističnim uvjetima maglovite jeseni. Žao mi je samo da sliku koju imam u glavi ne mogu ni sa kim podjeliti. Ali idemo dalje, kao što je rekao naš bivši, sada remetinečki premijer…
Teren i dalje ne daje naznake da ću nabasati na speleološki objekt. Uz slabu vidljivost i naočale zamagljene od vremenskih uvjeta, priviđali su mi se čak i plitvički medvjedi. Međutim, dobro je znati da nemam jedina takve iluzije u glavi. Susrećem se s Anom koja mi potvrđuje da nisam luda, ili smo obje lude.
Ana i ja krećemo prema cesti, a pogledom u Orux shvatila sam da aplikacija ne radi pouzdano za vrijeme kiše, odnosno zabilježila je kružne putanje kao oblike NLO-a u žitnim poljima.
Sve u svemu, Ana i ja dolazimo na cestu dok je dio ekipe već bio u blizini početne pozicije. Blizu ceste Ana primjećuje jamski otvor obložen mahovinom poput Hobbitove kućice bez vrata. Pozivamo rođendanca da provjeri potencijal ove jame, no nakon dvosatnog šetanja šumom ekipa je ogladnila, pa smo se prije provjere nahranili pohanim vege palačinkama i ostatkom torte.
Borna odlazi u provjeru – daje procjenu da potencijal postoji, te nakon otvora slijedi vertikala od par metara, ali da se u nju ne može ući bez proširivanja početnog suženja.
Obzirom da je kiša nastavila padati, odlučili smo okončati s ovom jamom i u Slunju se zaustaviti na pivi. Milivoj nas na putu do auta informira da je jama od par metara izvan našeg sektora, ali našli smo bar jednu, iako je tuđa!
Mirna i Argo nas napuštaju u Plitvicama i odlaze u Sinj, a mi se zaustavljamo u Slunju u pabu Gajba (Anina preporuka) koji ima odličan izbor pivi.
U Zagrebu dolazimo oko 6, pola 7 navečer umorni, ali sretni.
Napisao/la:
