Na tjednom sastanku društva dogovaramo teren za aktualni vikend. Ogulin kao mjesto s mnoštvo potencijalnih objekata za istraživanje pada u prvi plan. Naš dobar prijatelj Goran osigurao nam je koordinate značajnog broja objekata od kojih su dosad neki istraženi, neki nedovršeni, a neki još neistraženi. Odluka pada na jamu čiji nacrt je postojao, ali je izgubljen – Kakosekosi, i djelomično istraženu jamu Magaraleo. Dogovor je bio naći se u 7h ujutro ispred Ž-a, što logično znači da smo se okupili nešto kasnije (akademska četvrt je dio svakodnevnice Ž-a). Broj članova ponešto manji od očekivanog, neki su odlučili da je san ipak bitniji od smrzavanja na snijegu, pa su se tako okupili Nicola, Mirna, Lea, Santa i ja (Veronika). Kada smo se napokon uputili prema tamo, Nicola je velikodušno pristao vršiti ulogu vozača, a svi mi ostali potrudili smo se doprinijeti atmosferi u kombiju s mnoštvo (ne)zanimljivih izjava i tema. Prvo stajanje bilo je bonus odlazak do jame gdje se u svrhu popunjavanja izvještaja trebala procijeniti količina i vrsta otpada. Bila je riječ o maloj jami u koju nije bilo potrebno ući, već se procjenjivalo sa samog ulaza u nju. Kada se taj zadatak obavio, nastavili smo putovanje u smjeru Ogulina. Lociranje pristupnog puta do jama ispalo je kompleksan posao koji je rezultirao vraćanjem u rikverc i kontaktiranjem bolje informiranih osoba. Na kraju je odluka pala na parkiranje kombija na šumskoj cesti i pješačenjem do jama. Podijelili smo se u dvije ekipa – Nicola i Mirna činili su jednu, a Lea, Santa i ja drugu. Prva ekipa bila je zadužena za istraživanje jame Magaraleo, a druga Kakosekosi. Nakon 15-minutnog hodanja ekipe su se razišle i pošle svaka na svoju stranu, s time da su obje lokacije bile poprilično blizu. Druga ekipa na putu prema svojoj jami naišla je na vrtaču koju prvo pogrešnu procjenjuju kao potencijalni ulaz u jamu, što je rezultiralo uzaludnim spuštanjem Lee s velikim ruksakom niz strmu padinu, a onda i penjanje nazad kada se ustanovilo da ipak to nije to. 15-ak minuta nakon toga (oko 13:30h) ipak pronalazimo ciljani otvor jame i s time kreću naše pripreme. Kroz pola sata Lea je opremila vertikalu koja je prema očekivanjima bila duboka 15 metara s vrlo jednostavnim pristupom pomoću devijatora koji je omogućio direktno spuštanje na užetu bez dodatnih sidrišta. Na dnu vertikale s jedne strane dočekao nas je uzak prolaz koji je završavao kojih desetak metara dalje, te blatna padina s lijeve strane koja je zahtijevala spuštanje po užetu.

kosti životinja – jama Kakosekosi (foto: Lea Ovčarić)
Santa u istraživanju upitnika – jama Kakosekosi (foto: Lea Ovčarić)
Dobro vidljiv meandrirajući oblik jame – jama Kakosekosi (foto: Lea Ovčarić)

Crtanje smo započeli od kraja jame gdje smo locirali malu lokvu vode i u blizini životinjske kosti koje je Santa procijenila kao pseće, kravlje i svinjske, potencijalno nanesene vodom na istu hrpu. Sljedeća tri sata Lea je vještom rukom u isto vrijeme digitalno crtala i objašnjavala, dok se Santa našla u ulozi mjerača. Pri izlasku iz jame (oko 17:30h) noć je već uzela maha, a u daljini su se vidjela svjetla Mirne i Nicole koji su već završili sa svime, spremni uputiti se prema kombiju. Oko 18h sve članice tima bile su vani, spremljene opreme i spremne za povratak nazad. Kad smo se svi okupili kod kombija, razmijenili smo informacije, između ostalog da jama Magaraleo nije završena i da je potrebno vratiti se istražiti upitnik. Napokon suhi i u novoj odjeći, uputili smo se nazad prema Zagrebu jedući preostalu hranu i uživajući u grijanju kombija.

Napisao/la:

Veronika Gašpar
Svi članci autora
Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial