U organizaciji Speleološkog odsjeka HPD “Željezničar” održan je nakon dugogodišnje stanke speleološki logor na cetinskom polju. Baza je bila kod Vukovića vrela od 15. do 20. kolovoza 2003. U terenskom radu sudjelovalo je 18 speleologa, od kojih 12 iz SOŽ-a, troje iz Speleološke udruge “Estavela” te jedan iz SO “Velebit”. Tijekom održavanja logora u posjet je došlo nekoliko Velebitaša.Speleoronilačka istraživanja obavljena su u Gospodskoj špilji, u kojoj je docrtan dio špilje u Južnom kanalu iza prvog sifona. U Rudelića špilji izronjen je sifon nedaleko desnog ulaza te sifon na kraju glavnog kanala gdje su postavljene ronilačke niti koje će olakšati dalja istraživanja planirana za iduću godinu. U Vukovića vrelu odvijala se najintenzivnija ronilačka aktivnost. Izronjen je dio kanala u dužini oko 200 m do prvog zračnog jastuka. U tom dijelu otkriven je jedan suhi kanal. Brzo kretanje kroz sifon omogućili su skuteri i niti koje su osim nas ovdje prije postavili i francuski ronioci.
U kanalu Rudelićeve špilje Topografski je snimljen potopljeni dio kanala u dužini od 120 m. U to vrijeme glavnina ekipe obišla je špilju Kotlušu dok se posljednji dan dio sudionika popeo na vrh Dinare.Tek nedavno, zahvaljujući Bolteku, došli smo do nacrta (samo profil) koji su izradili francuski ronioci. Ne želim ovdje komentirati uobičajenu nekolegijalnost ronioca Petronija Tasića i Tonćija Rađe, članova SD “Špiljar”, kao ni francuskih ronilaca na čelu sa C. Touloumdjianom, jer mi je namjera ukazati na manjkavost podataka o povijesti istraživanja Vukovića vrela. Treba znati da su prvi od špiljara u Vukovića vrelo zaronili Zoran Stipetić i Teo Barišić 14. 5. 1998. Stigli su do dubine od 36 m (vrijeme visokih voda) i 45 m daleko. Izradili su skicu profila ronjenog dijela kanala.
Prilikom snimanja serijala “Dubine” P. Tasić postavio je nit oko 120 m daleko od ulaza. Tom prilikom smo Danijel Lukačić i ja prošli 15 m dalje od kraja postavljene niti, što se u izvješću Francuza uopće ne spominje.