Subota, 14.10., bila je rezervirana za 11. ovogodišnju akciju u Ogulinu. Ekipa u sastavu: Tila, i to je to, našla se pred SOŽ-om u dogovoreno vrijeme (uz koju akademsku minutu koja se ne računa), jedva ispregovaranih 8:30 pomaknutih sa tko zna koje rane zore zamišljene u Borninom mozgu. Nema nikog, tako mi i treba kad se odlučujem ići na teren u ponoć i javljam drugima dok spavaju. Premećem transportne po odsjeku i pomirujem se sa činjenicom da je teren otkazan, a nitko mi nije javio jer se ni ja nisam javila da idem na teren. Nakon nekog vremena javlja se Borna, koji je zaspao, sa “zva san Bolt i eome”, a ulijetava i Mirna koja debelo kasni, šokirana što je druga.

Prezadovoljna što sam prvi put ispala odgovorna i došla prva umjesto zadnja iako sam čak i ja kasnila, malo se pravim iznervirana tuđim kašnjenjem zato jer je zabavno kad to nisi ti, a onda odustajem od toga pa Mirna i ja sjedamo na kavu. Organizator terena Borna ipak nije još zva Bolt nego trenutno istresa cijele sadržaje svojih ladica u ruksak, pa se malo pravimo ljute, a onda nastavljamo s pijuckanjem kave uz čitanje aktualnih speleo tiskovina. Borna dolazi, a Anamarije i Lea i dalje nema, oni su izgleda bliže Sloveniji nego nama i čekaju negdje da ih kombi skupi. Tako kombi radi turu po zapadu pomoću Leove navigacije i, nakon stajanja na doručak u Rakovom potoku, stajanja u dućan i kave u Ogulinu, nastavljamo prema odredištu, nove dvije rupe koje je pronašao naš vjerni suradnik Goran.

Na parkingu ja, kao evidentno najiskusnija i najodgovornija speleologica koja dolazi prva na teren itd., ispitujem ima li tko prvu pomoć jer ju ja odgovorno nemam – izgleda da ju nema nitko. Ha dobro nema veze, zato je tu odsječka prva pomoć, cijela transportna nje, sad ju izgleda moram nosit. Tko zna kakve se sve nesreće mogu dogoditi u jami od 10 m, udaljenoj 100 m od parkinga…

za svaki slučaj… (foto: Mirna)

Dva ulaza su poprilično blizu pa skupa dolazimo do njih, a onda se segregiramo u mušku i žensku ekipu i svaka dobija jedan ulaz. Razilazimo se svatko na svoju stranu sa srdačnim pozdravima nađemosenadnu i koćeprijedodolje i zamišljamo kako bi se rupe mogle zvati Ženska nošnja i Muška mošnja.

Koji trenutak kasnije, dok visim na kosini ispod svog ulaza i premećem nogama i rukama po lišću i tražim kamenje za šutnut dolje, iz dna izviruje Borna koji je s druge strane pronašao spoj. Svi se spuštamo na zajedničko dno na spoj, ja iz transportne vadim kriomice spakiranu staklenu bocu Amarene. Nazdravljamo Ogulinskom jamskom sustavu Ženska mošnja-Muška nošnja i naslikavamo se za novine, a onda krećemo crtati pa nevoljko zaključujemo da je to jedna jama s dva ulaza i nazivamo ju Amarena.

Čišćenje ulaza u Amarenu (foto: Mirna)
Topografsko snimanje Amarene (foto: Mirna)
za naslovnicu Speleologa – Tila iznenađuje slatkim pićem ispred ulaza (foto: Mirna)

Negdje je 4 popodne, a previše entuzijastični Borna, Leo i Anamarija žele ići u još jednu, za Ogulin duboku jamu, dok se Mirni i meni ne da jer smo gladne i želimo po mogućnosti prije ponoći doći u Zagreb. Nakon sat vremena pregovora postalo je prekasno za odlazak u tu jamu pa radimo kompromis i krećemo prema jednoj drugoj jami bližoj cesti i civilizaciji, uz jezero Sabljaci.

I dalje razočarani Borna oprema jamu i spušta se u nju, na dnu vidi smeće, a na zidu vidi spit. Zovemo Meu, Mea iz glave izdiktira podatke o očito istraženoj jami koja se izgleda zove Klisura, u kojoj je upravo bila ona. Borna tužan izlazi u mrak, vraćamo se prema kombiju i odlazimo iz Ogulina. Usput jedemo u Josipdolu, neki zadovoljni, neki poluzadovoljni, i stižemo u Zagreb taman malo prije ponoći, dovoljno kasno da su se ipak svi stigli oraspoložiti.

jama Klisura (foto: Tila)
Borna nije sretan (foto: Tila)

Napisao/la:

Tila Medenica
Svi članci autora
Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial