U subotu prerano ujutro Mea, Boltek, Nela, Tila i ja (Lea) okupili smo se ispred Ž-a spremni pokoriti pokoju ogulinsku jamu na lageru. Namjerili smo se na objekte Goran 40, 41, i 42 s rezervnim planom tradicionalne potrage za nestalim Prkičkama. Od vožnje smo odmorili u Jazzbini te osposobili Google Mape da nas vode pravac jame. Mea je skeptično napominjala da ćemo, ako tako nastavimo, završiti u kamenolomu i više se NIKADA nećemo vratiti. S velikim povjerenjem u digitalno doba tješimo Meu da Google nikad ne griješi dok se vozimo u krug oko Ogulina po kozjim putevima da bi nas vratilo nazad na početnu točku. Ako ništa, vrijedilo je Meinog osmijeha i prava na ruganje idućih 5 sati. Upalila je svoj digitalni glas i preciznošću švicarskog sata navigirala nas kroz TK 25 k’o da ju je sama crtala: “za petsto metara oštro ulijevo ispod dalekovoda koji više ne postoji, ali je nekada bio jer smo Milivoj i ja tu tražili Prkičke devedest’osme”. Obzirom da smo s takvom navigacijom bez problema pronašli jamu br. 41, krenuli smo u akciju opremanja i topografskog snimanja. Tila je opremala jamu pod budnim okom i fotoobjektivom neumornog Bolteka koji je s nevjericom promatrao koliko gurtni, bužira i devijatora u današnje vrijeme treba za spustiti se u jamu od kojih 10-ak metara. U davna vremena bi oni to “na francuza”.
Nela se javila za topografsko snimanje jame pa ja nisam imala previše posla osim složiti devijator na suprotno drvo udaljeno barem jednu gurtnu i dvije zamke. Tila se spušta na prvo, sumnjivo mekano dno, što se kasnije pokazalo kao meko vuno raspadnute ovce, ustukne dva koraka lijevo, kad ono crna vreća puna smeća, a ispred nje ulaz u horizontalan kanal promjera cca 2 x 1 m. Ništa čudno za jamu uz šumski put. Osim već navedenih špiljskih ukrasa, mještani vole odložiti tračnu pilu s dodatkom tetanusa u baš taj horizontalni kanal te balvane s čavlima na ulaz u nastavak vertikale od kojih 20m.
Kako nije bilo puno mjesta na dnu koje se ne migolji pod nogama, Tila se povukla na površinu dok je Nela nastavila crtati jamu. Trenutačno je izmjereni dio jame ukupne dubine oko 15m, te duljine oko 20m, međutim nakon jedne dobre akcije Čistog podzemlja, mogla bi se produbiti i za još kojih 20m, a možda bude preko 60km, to se nikada ne zna. S tim stavom smo i krenuli u ovo istraživanje, temeljito i dugotrajno, tako da su i ostali na površini dali svoj obol trpeći rojeve komaraca koji očito nisu sreli one sterilne koje smo kupili iz Italije.
U međuvremenu smo rješavali matematičke zadatke za treći srednje državno natjecanje (neuspješno), te računali teorijski zadatak ako Nela kaže određen broj riječi u minuti, puta sat i pol (Zagreb – Ogulin), pokušali to svest na A4 stranice, da bi ispalo da je izrekla samo 16 A4 stranica što nas je začudilo.
Taman smo se pakirali kada je kroz šumu dotrčao Bubi, pas našeg ogulinskog speleo tragača Gorana koji je stigao ubrzo za njime. Krenuli smo zajedno pogledati i jamu br. 41 koja je zanimljiva po tome da se nalazi usred ravnog dijela tla, kao rupa u podu. Nju smo ostavili za iduće pohode. Također smo išli pogledati rampu na putu prema Krpelu i jami br. 40, koja je, naravno, zaključana.
Mea nas je ponovo svojim digitalnim glasom navodila do rijeke Bistrac gdje smo oprali opremu, te počastila posjetom ulaznom dijelu špilje Zala u prekrasnom amfiteatru od visokih kamenih stijena što je bio najbolji dio ovog terena! Drugi špiljski ulaz u gornjem dijelu stijene nije topografski snimljen, pa se radujem povratku na isto mjesto.
Najgori dio ovog terena bile su visoke cijene u DP-u u kojem smo večerali na putu prema doma.
Napisao/la:
