U nedjeljno jutro 10. rujna Borna, Igor C. i ja (Anamarija) krenuli smo u Ogulin odraditi jamu Goran 9 i, ako ostane vremena, otići na feratu na Klek. Dubina jame je na nekom od prethodnih terena procijenjena na 80-ak metara, idealno za dva ovogodišnja i jednog prošlogodišnjeg školarca.
Borna i Igor našli su se ispred Ž-a oko 8 h, a mene su pokupili kod hotela Antunović. Na putu prema Ogulinu svratili smo u Tounj da Borna kupi hranu, nakon čega smo sjeli ispod Tounjskog mosta da ju pojede. U Ogulin smo stigli oko 12 h. Oboružani Orux-om, Google Maps-om i slabim signalom, zaputili smo se u ogulinske šume.
Nakon (ne)snalaženja šumskim putevima, stigosmo na odredište. Parkirali smo 500 m od same jame, rasporedili opremu u transportke i krenuli u potragu. Kad smo pronašli jamu, imali smo što vidjeti. Hrpu kamenih blokova, granja i debla koji su zatrpali poveći ulaz i stvorili lažno dno. Sve klimavo i nepouzdano. Ipak je ostao cjevasti otvor kroz koji smo mogli ući.
Borna, kao najiskusniji član neiskusne ekipe, bacio se na opremanje jame. Prirodno sidrište svezao je oko dva drveta, za slučaj da nam lažno dno poželi otkriti istinu. Dok je on ispitivao stijenu i zabijao fikseve, Igor i ja smo se divili prirodi i jeli drugi doručak. Vrijeme je prolazilo, a mir i tišinu ogulinske šume prekidalo je povremeno tutnjanje u dubini. Pada mi na pamet jedna suluda misao… da nismo možda nabasali na morijske rudnike? Ili je to samo Borna koji čisti kamenje? Bilo kako bilo, nakon dva sata plandovanja Borna se javio iz dubine da mu fali opreme pa se Igor opremio i spustio u jamu.
Prošlo je sat vremena kad je moje snatrenje bilo prekinuto dovikivanjem iz jame: ”BA-TE-RI-JU, UŽE, PRI-BOR ZA CR-TA-NJE, DU-VAN”. Nakon što je Borna Igoru triput ponovio da ponesem duvan, krenula sam s pripremama za spuštanje. Bateriju za bušilicu nisam našla pa nisam uzela ni uže. Triput sam provjerila jesam li stavila duvan.
Pazeći da ne srušim cijeli ulaz, počela sam se spuštati. Jama je bila pozamašnih dimenzija. Od dna me dijelilo 60 m visinske razlike. Prvih 30 m spuštanje uz stijenu, drugih 30 m previs. Borna je bio nestrpljiv da začimbuši jednu pa sam mu bacila duvan s početka previsa.
Uspjela sam se spustiti na dno. Nije bilo ni traga Balrogu. Ni Orcima. Umjesto njih, dočekala nas je lešina štakora. Jamski zidovi bili su prekriveni brojnim ukrasima, od kojih se posebno isticao zasigani ”slap”. Iz zidova i poda kao da su izvirivale glave patuljaka. Možda ipak jesmo u Moriji?
Jama se nastavljala kroz usku pukotinu, ali nismo imali ni vremena ni opreme ići do kraja. A ni volje. Metoda bacanja kamena dala je procjenu od 20-ak metara dubine.
Nakon kratkog speleofotosešna, Igor je krenuo penjati van, a Borna i ja smo ostali raditi nacrt. Pri crtanju smo imali malih poteškoća, samo ne znam je li problem bio u BRIC-u, Topodroidu ili korisniku. Svakim novim pokušajem podaci o jami i ekipi bivali su sve kraći te smo nakon šestog pokušaja i pothlađivanja odlučili odustati i vratiti se na površinu.
Borna je raspremao, a ja sam ga usporavala. Iz jame smo izašli oko 20 h. Pločicu nismo zabili, jami nismo dali ime, niti su nam kordure pobijelile pri izlasku. Zaključili smo da se jedan vikend moramo vratiti i dovršiti započeto.
Kad smo krenuli kući i uhvatili signal, dočekale su nas zabrinute poruke. Čak su i orlove poslali da nas traže na ferati. Nakon što smo ih umirili da smo živi, odlučili smo otići na zasluženo pivo. Izlazak iz šume bio je uspješniji od ulaska u nju.
U Zagreb smo stigli iza ponoći.
To be continued…
Napisao/la:
