Proljetno kišno vrijeme i proteklog je tjedna bilo nemilosrdno prema rasporedu speleološke škole te je zasigurno uzrokovalo glavobolje našim voditeljima terena Lučevu i Vuku. Iako je prvotni plan bio nadoknaditi Klanu (na mjestu koje je tjedan prije provedena intermezzo vježba na tunelu Gračani) zbog loših vremenskih prilika na istoj, naša se hrabra družina uputila u smjeru Slunja – u Kojinu jamu, a sljedećeg dana nazad na vježbalište HGSS-a podno Medvednice da se potvrdi stečeno znanje, ali i nauči nešto novo. Ekipu su tako činili školarci Alexis, Anamarija, Eva, Igor 1 i 2, Ivan, Leo, Luka, Matija i Silvija, a uloge instruktora su, osim voditelja Lučeva i Vuka, nosili i Aco, Babić, Borna, Lea, Milivoj, Mirna te Nicola.
Okupljanje je bilo zakazano u subotu u 07:00 sati ispred zgrade Odsjeka. Nakon pakiranja individualne i skupne opreme u vozila slijedila je dvosatna vožnja do Slunja gdje je napravljena kratka stanka za piš-pauzu i kavicu. Po izlasku iz grada ubrzo nastupa makadamski put i naposlijetku stižemo na naše odredište. Kao što samo ime govori, Kojina jama predstavlja špiljski objekt s jamskim ulazom koji čini vertikala duga oko 35 m te se školarci prvi puta susreću sa speleološkim izazovom tog tipa. Sudionici su se presvukli u radna odijela i stavili (te provjerili) osobnu opremu, izložena je društvena oprema od strane oružara Igora 1 i Lea te je sve bilo spremno da instruktori krenu s postavljanjem jame. U međuvremenu se pojeo pokoji više ili manje gourmet obrok, ispričala koja vrckava anegdota, a ruke školaraca vrijedno su radile na pletenju i usavršavanju čvorova. Ipak se bliži termin ispita iz čvorologije!
Zatim je krenulo sve nizbrdo. Doslovno. Vertikali se pristupalo mišjim koracima u formacijama jedan instruktor u sredini i dva školarca na njegovim bočnim stranama. No ubrzo u očima školaraca prelazak preko ruba ili sidrišta više nije bio bauk, već klizava stijena koja je remetila balans i onih najspretnijih. Prilikom spusta iz jame često se mogla čuti signalizacija poput one klasične – „MOŽE DALJE!“; ali i znakova upozorenja poput – „KAMEN!“. Kako su članovi ekipe silazili na sipar i dublje u jamu tako su oformljavane manje grupe spremne za naučiti još jedan bitan segment speleologije – izradu nacrta i uporabu mjernih instrumenata. Dakako, proveden je i razgled objekta te nastavak vježbanja kretanja po špilji, a uzdaha i uzvika uzrokovanih ljepotom špiljskog prostora nije nedostajalo. Dvorane u kojima se inače čuju tek tihi zvukovi razbijanih kapljica vode o sige ili poneki cijuk šišmiša na nekoliko su sati odzvanjale poučnim riječima o speleologiji, ali i smijehom i veseljem instruktora te školaraca. Oko 17 sati krenulo je penjanje prema izlazu u jednakim formacijama kao i spuštanje s istom, već sada izvježbanom signalizacijom, jama je raspremljena, a društvena oprema smještena je na odgovarajuće mjesto, ponovo od strane oružara. Sve se to odvilo pod budnim okom poslijepodnevnog kumulonimbusa koji je samo čekao da provirimo iz Jame da nas sve kolektivno okupa. Nakon kraćeg gubljenja po mračnim makadamskim putevima vratili smo se u Zagreb oko 23 sata, a druženja su nastavljena u prostorijama Odsjeka te u Cugu.
Idućeg dana okupili smo se oko 9 sati na vježbalištu HGSS-a na takozvanoj „Žici“. Premisa je bila nastaviti s vježbanjem penjanja i čvorova, naučiti i savladati tehniku prelaska preko devijatora i zbrinuti prljavu opremu od prethodnog dana. U svim segmentima su školarci briljirali, neke je na devijatoru trebalo potaknuti ljuljanjem, a neke dodatno i toplim uzvicima ohrabrenja. U Zagreb smo se vratili oko 14 sati, a vikend je zaključen s izvježbanim postojećim te novostečenim znanjem i iskustvom, muskulfiberom, ali u svakom slučaju i lijepim, nezaboravnim sjećanjima. Autor ovog teksta ne zna kakav izazov i iznenađenje čeka školarce na idućem terenu, no siguran je u njihovu spremnost i upornost!
foto: Matija Brlek
Napisao/la:
