Nakon uspješnih terena Gorskog zrcala i Paninog kuka, hrabra družina nastavlja primjenjivati naučeno znanje u speleološkim objektima. Zeznuto proljetno vrijeme promijenilo je prvotni plan obilaska Klane, te je ustupio plan B – Kojina jama i Mandelaja.

KOJINA JAMA

Okupljanje je bilo dogovoreno u subotu u 7:00 ispred zgrade Željezničara. Polako se skupljala ekipa od voditeljica (Mirna i Zrinka) do instruktora (Milivoj, Borna, Sara, Vuk, Pješak, Nela, Tila, Leo…) i školaraca (Vinko, Borna, Fran, Katarina, Marta, Buga, Paula, Nikola, Kiki, Dora, Megi, Valentina). Nakon okupljanja i bacanja opreme u kombi i aute krenuli smo na ludu i nezaboravnu avanturu – dvosatnu vožnju do Slunja. Kraća vožnja po makadamskom putu i CD Valerie Rossi iz kombija pjevušio se cijelim terenom. Brzo stižemo na odredište te uzimamo kratku stanku za pokoju kaficu i pošalicu prije kretanja u koloni prema cilju. Makadamskim putem došli smo do lokacije te su se podijelili zadaci – školarci provjeravaju opremu, vježbaju čvorove te prije samog polaska stavljaju odijela i opremu. U međuvremenu instruktori postavljaju jamu do koje dolazimo izmišljenim putem kroz šumu. Jamski ulaz se nazire pri samom spuštanju, s vertikalom dugom cirka 35 m kojoj se pristupalo pažljivo i znatiželjno. Krenuli smo u sendvičima – instruktor u sredini i dva školarca. Prilikom spusta sve je išlo kao po špagi te se čulo smijanje, klasično: DALJE! i zujanje Pješakova drona. Ekipa po ekipa se skupljala na dnu vertikale i krenula dublje u jamu. Odzvanjali su samo uzvici oduševljenja. Nakon par provlačenja došli smo do kraja i krenuli nazad sličnim putevima. Nakon obilaska malo smo zamezili. Zasluženo. Ubrzo nakon su nam instruktorice objasnile i pomogle oko mjerenja. Svatko je izmjerio po dva vlaka te napravio nacrt i tlocrt dijela jame – u manjim timovima. Oko 17 sati krenulo je penjanje prema izlazu u istim sendvičima kao i spuštanje istom. Svi se okupljamo ispod cerade na parkiralištu te je nakon dojave o skorom nevremenu uslijedilo brzo pakiranje.. Makadamskom cestom uputili smo se prema prenoćištu u Tounju. Dugo iščekivane kobasice planule su u roku odmah. Senf je letio, kruh je nestao i svi smo bili siti i zadovoljni. Mali neverin nas je dovoljno razbudio za nastavak druženja dugo u noć.

ulaz u Kojinu jamu
bogatstvo špiljskih ukrasa
polaznici škole uče tehnike topografskog snimanja
zaklon od kiše ispred jame
zaslužena večera

MANDELAJA

Kada smo se probudili, dočekao nas je bijeli pokrivač. Pokušali smo s grudanjem i nije baš išlo. Uz laganu jutarnju kaficu i doručak, počeli smo se polako spremati za sljedeću misiju – drugi speleološki objekt, jama Mandelaja. Vrijeme nas je odlično poslužilo, te smo uz jutarnje pošalice veselo krenuli prema željezničkoj stanici Oštarije.

Vozimo se, sunce pići, Milivoj vodi kolonu auta željezničke postaje. Mišur i Josip vraćaju se s postavljanja jame dok se mi još rastežemo na suncu. Na red je došla vježba ispunjavanja zapisnika o istraživanju. Mirna i Zrinka okupile su nas te nam objasnile što, zašto i kako se to radi. U istim formacijama kao u Kojinoj, ispunili smo zapisnik što detaljnije smo mogli. Navukli smo opremu, zagrizli nešto prije pokreta, ostatak ponijeli u transportnoj i krenuli prema drugoj nezaboravnoj avanturi. Otvor jame prilično je uočljiv, nakon čega slijedi vertikala od 25 m  i  30 m gnjecave blatne kosine, te se na dnu nalazi sipar i putevi u razne dijelove jame. Školarci su se, opet u sendvič kombinacija s instruktorom, počeli spuštati, dok se ostala ekipa sunčala ne obazirući se na krpelje. Opet podijeljeni u dva veća tima, slijedili su obilasci jame, mezica, vrckava anegdota te neizostavno, čvorovi. Dok su jedni krenuli u turu jednim dijelom jame, ostali su se ipak fokusirali na čvorologiju. Zrinka nas je vodila sve dublje u unutrašnjost jame sve do meandra, a tko je bio dovoljno hrabar i znatiželjan mogao je nastaviti i mrvu dalje. Prilikom puzanja i provlačenja zamijetili smo i neistražene kosti, na što su se odmah bacile naše arheologinje. Nakon obilaska vraćamo se podno blatne kosine te gledamo kako dan odlazi čekajući na izlazak. Lagano smo se redom penjali iz špilje i dok je vrijedna ekipa sve raspremila, već je pao mrak. Nakon izlaska dočekale su nas fine kobasice koje smo požderali k’o da nema sutra. Vidljivo umorni, krenuli smo prema parkingu, provjerili opremu i krenuli nazad za Zagreb. Po putu se spavalo, ali i prepričavalo nezaboravne dojmove.

Jedna novonastala poslovica za kraj – Golub, galeb isti k. (autor: Kate)

foto: Valentina Fužul

Napisao/la:

Valentina Fužul
Svi članci autora
Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial