Gospodska špilja smatra se prvim pravim istraživanim objektom u Hrvatskoj, odnosno početak hrvatske „moderne“ speleologije. Naziv Gospodska potječe iz 1855. godine u vrijeme kad je Dalmacijom vladala kolera. Odabrana gospoda i gospođe sklonili su se u Vrliku, koja nije bila zaražena te su posjetili Vrličku pećinu, danas poznatu kao Gospodska. Gospodska špilja u literaturi se spominje već 1776., kada je Ivan Lovrić opisao dvije špilje kod izvora Cetine, koka tako dobiva naziv Gospodska. Lovrić se smatra prvim hrvatskim speleologom, jer u svom djelu objektivno priča o postanku i pojavama u špiljama, porijeklu podzemnih voda i ostacima životinja. Također, Lovrić se spustio niz 17 metara dugu vertikalu u Gospodsku privezan za uže. Gospodska špilja smještena je u sjevernoistočnom dijelu Kijevske krške zaravni. Nalazi se u selu Cetini, zaselak Milaši, 650 m sjeverno od izvora Glavaša.
Brojni splet kanala i labirinata, velikih jezera i špiljskih ukrasa čini je impresivnom. Sustavna suvremenija istraživanja Gospodske špilje počela su 70-ih godina prošlog stoljeća koja su trajala do 2006. godine uz manje prekide. Istraženo je 3060 metara horizontalne duljine. U Gospodskoj su i dalje postajale perspektive za speleološko napredovanje, najviše u vodenim kanalima i sifonima pa se SO HPD „Željezničar“ odlučuje za nastavak istraživanja 2012. godine. Glavni istraživački cilj u 2012. bio je topografsko snimanje i istraživanje Gospodske špilje, uz korištenje dostupne moderne tehnologije i s djelomično drugačijim pristupom. Kako nacrt iz 1973. nije sadržavao profil objekta, jer rekonstrukcija vlakova i mjernih točaka nije bila moguća, cilj bio je topografsko snimanje glavnog kanala do Sjevernog sifona i priprema za speleoronilački dio istraživanja. Istraživačka baza bila je u staroj mlinici na Jarebici u sklopu tradicionalnog ljetnog logora na Cetini u periodu od 4. do 10. kolovoza.
Tijekom 2012. godine istraženo je i topografski snimljeno 2026 metara špiljskih kanala, pronađeni su i nacrtani neki novi bočni kanali koji su spojeni s glavnim i čine tzv. labirint kanala u središnjem dijelu objekta. Speleoronioci su odustali od logistički zahtjevnog urona u Gospodsku špilju. Otkrićem novih bočnih kanala, otvaraju se i perspektive za daljnja istraživanja, ne samo u vodenom dijelu, već i u suhim kanalima. Istraživanjima u 2012. glavnina nacrta je kompletirana, ali mali, vrlo bitni dio špilje nije. Stoga se 2014., od 9. do 17. kolovoza, speleolozi iz Željezničara vraćaju u Gospodsku špilju s ciljem izrade nacrta Labirinta, slojevitog etažnog spleta 200 metara od ulaza u špilju. Speleoronioci su tijekom prijašnjih istraživanja više puta preronili Južni sifon, ali spoj Južnog sifona s Labirintom je ono što je nedostajalo. S obzirom na složenost i broj preklopljenih kanala u Labirintu, zaključeno je da je teško i nepraktično snimiti cijeli prostor te je prihvaćeno kartografsko načelo generalizacije: ako na malom prostoru postoji značajan broj sličnih/istih toponima, oni se na karti ne prikazuju pojedinačno već se generaliziraju. Sukladno s tim, odabrana su dva najznačajnija prolaza kroz Labirint, koja će se topografski snimiti. Jedan vodi u nižu etažu, a drugi u Južni sifon. Kao rezultat logora iz 2014. je 530 metara nacrtanih kanala. Ukupna duljina Gospodske špilje, na nacrtu objavljenom u 2015. godini je 3111 m.
Literatura:
Đud L., Tutiš S. (2012): Gospodska špilja, Speleolog 60, 41-53
Novak R. (2014): Gospodska špilja – razum ili linija manjeg otpora?, Speleolog 62, 23-29
Napisao/la:
