U uhodanom tonu grupica od dvadesetak obožavatelja prevelikih ruksaka okupila se u petak navečer ispred Željezničara. Cesta do Slunja nam je dobro poznata, a odredište je blizu – livada na kojoj ćemo kampirati udaljena je svega sat i pol vožnje. Predvođeni Leom raspoređujemo se u kombi i četiri terenca i nakon kraćeg truckanja stižemo do kampa malo prije deset. Nedavna oluja ostavila je svoj trag i ovdje, pa dolina Korane kroz idućih par sati vrvi aktivnostima – motorne pile i sjekirice odzvanjaju u pozadini dok se udomaćujemo uz vatru i postavljamo šatore. Nakon kraćeg druženja uspijemo se dogovoriti za sutrašnji program i zaspemo.
Subotnje jutro na Korani, foto: Marko Vrljičak
U subotnje jutro ranoranioci počinju dan pripremom kave, koja oko vatre brzo okuplja i one koji se teško probude samo uz pištanje alarma i zvuk motorne pile. Nakon doručka krećemo prema Kojinoj jami, od koje nas dijeli pola sata vožnje po selima i makadamu, pa malo hodanja po terenu koji polako postaje sve kamenitiji. Na cilju nas čeka par instruktora s već postavljenom jamom. Kako se približavamo prelasku ruba, osjećaji su pomiješani – ovo nam je prvo spuštanje u jamu i nije nam svejedno pri pogledu u taj ponor, ali čuli smo i da je ovo Bolteku najljepša jama, pa smo i nadprosječno radoznali. Dijelimo se u dvije grupe, svaka od kojih će se spustiti dolje, otići do kraja jame i natrag, pa izrađivati speleološki nacrt. Dok prva grupa prelazi rub, druga se pokušava prisjetiti čvorova, jer prethodni teren je ipak bio prije tri tjedna. U ovom trenutku započinje i višednevna rasprava o tome što znači biti dama. Negdje usred svog tog meteža promolilo se i sunce izvan oblaka, da nam obasja ulazak.
Vreva nad Kojinom, foto: Marko Vrljičak
Kojina jama počinje vertikalom od četrdesetak metara koja je u centralnom dijelu obrasla mahovinom, a na samom dnu ima previs. Postavljene su tri linije s oko pet međusidrišta, po kojima se istovremeno spuštaju instruktor i par školaraca. Zbog starosti i velike količine raslinja na zidovima, ne uspijevamo pronaći pločicu s oznakom objekta.
Put u središte Kojine jame, foto: Nikola Brdarić
Nakon silaska grupiramo se u velikoj dvorani, i od te točke nadalje krećemo se pretežno horizontalno. Jedan obilazak traje otprilike tri sata, uz brojne atrakcije koje nas usporavaju – pregršt visokih siga, zanimljivih prolaza i suženja. Od faune još nalazimo izgubljenu sovu, koja na putu natrag slijedi naše svjetlo, i na samom izlasku žabu i daždevnjaka koji su se nekako spustili u jamu.
Izgubljena špiljska fauna, foto: Nikola Brdarić
Ovakve ekspedicije iziskuju puno truda od strane velikog broja ljudi, tako da nakon izrade nacrta, raspremanja jame, snalaženja po mraku, pakiranja oružarnice, kratkog susreta s graničnom policijom i polupospane vožnje do kampa stižemo na bolonjez (za koji zahvaljujemo Zrinki i svima koji su pomogli s kuhanjem) i tortu sa cvijećem (za koju hvala Emi) tek nešto prije ponoći. Neočekivano smo posjećeni od SKOL-ovaca koji su na obližnjem terenu, pa usprkos dugom danu druženje traje skoro do zore, kad se i najizdržljiviji skupljaju na par sati sna.
Emin ponoćni desert, foto: Barbara Vukadin
Nedjelja, nakon kave i doručka, počinje orijentacijskim poligonom: školarci dvoje po dvoje odlaze slijediti Milivojeve oznake na kartama kako bi pronašli sve zastavice i opalili pokoju fotku. Lagana šetnjica kroz predivnu prirodu nas usput provede i većinom bitnih okolnih lokacija – šećemo se uz Koranu, posjećujemo sva tri ulaza u Matešićku, jedan izvor, jedan ponor potoka, i nekoliko lokacija u obližnjem selu. Kao i inače, svatko tko ima slobodnog vremena prolazi kroz čvorove, a oni koji su gotovi idu na ispunjavanje speleološkog zapisnika, u čemu nam pomaže Leo. Otprilike tad kreću i prve pripreme za polazak kući – neki se pakiraju, a neki dovršavaju bolonjez. Školarci se ponovo dijele u dvije grupe – dio se, pod Milivojevim vodstvom, odlučuje okupati prolaskom kroz Matešićku, a ostali, pod vodstvom Maje, peru opremu.
Pred gornjim ulazom u sustav Matešića špilja – Popovačka špilja, foto: Milivoj Uroić
Na ulasku u špilju GSS je postavio svoj poligon, pa ih pozdravljamo i ulazimo. Kanal kojim smo prolazili u Matešića špilji je vrlo jednostavan, bez puno grananja i gotovo kompletno bez siga, a otprilike nakon prolaska trećine glavnog kanala ulazimo u vodu. Doživljaj je kao u nekom tematskom vodenom parku – neki se odlučuju više smočiti, neki manje, ali nitko ne prolazi kompletno suh. Poznavanje špiljske faune širimo albino skakavcima i drugim kukcima, a strop je mjestimice prekriven zlatno-srebrnim šljokicama, za čiju kristalizaciju su, doznajemo, odgovorne bakterije. Prolaz je vrlo uzbudljiv i ponešto hladniji nego što bi neki voljeli, osobito u okolici klizavog i strmog “Slapa”. Nakon izlaska iz špilje se sušimo, presvlačimo, pakiramo i krećemo za Zagreb. Nekoliko auta svraća u restoran Pino kraj Slunja, a u Ž stižemo oko deset navečer.
Napisao/la:
