Nakon uzbudljivog i uspješnog prvog dana naše školice, bilo je vrijeme da krenemo u drugom smjeru. Umjesto spuštanja u špilju, krenuli smo se penjati u visine. Tako je odluka pala na Gorsko zrcalo na Medvednici i veliku stijenu na kojoj će školarci savladati svoju prvu vertikalu.
Dio školaraca okupio se pokraj Ž-a, u kombi utrpao opremu i uputio se na mjesto okupljanja, kafić Voljeni Vukovar. Kombi je stigao ispred kafića u 8:04, 4 minute prekasno za besplatnu kavu koju je Hanžek obećao Borni ako uspije dovesti školarce do osam nula nula. Doduše, Borna je stigao na vrijeme, krivac je bio Leo koji je to jutro kasnio.
Ivan 2 je ovaj put stigao na ispravno mjesto pa je svima laknulo. Ekipa se podružila u Voljenom Vukovaru, prepričala si dojmove jučerašnjeg dana i bilo je vrijeme za polazak ka Gorskom zrcalu.
Kada smo stigli, instruktori su počeli pripremati poligon na stijeni gdje će školarci učiti tehnike penjanja i spuštanja, dok su oni slušali Mišurovo predavanje o speleološkoj opremi i načinu njezina korištenja. Tako smo se prvi put upoznali s crollom, blokerom, descenderom i pupcima, dugim i kratkim. Naučili smo svašta i o užadi, da ih ne možeš baš kupiti u Pevexu (za one malo starije Pevecu), već da to mora biti posebno, atestirano uže koje može podnijeti težinu i od preko tone. Čak ni karabiner ne možeš kupiti u Pevecu, već to mora biti neki poseban. Iz Peveca su izgleda jedino dobre gumene čizme kako nas je Vuk ranije naučio.
Nakon predavanja, školarci su se podijelili u nekoliko grupa – jedni su učili vezati čvorove, drugi savladavali vertikalu, treći previs, a četvrti klasične tehnike spuštanja.
Čvorove nas je učila vezati Mea, koju da probudiš usred noći valjda bi znala zavezati osmicu zatvorenih očiju, i to onu upletenu. Kod nje nema izvlačenja, dobiješ plusić samo ako čvor zavežeš ispred nje bez bilo čije pomoći. Pa ga onda razvežeš i opet zavežeš da budemo sigurni. Na drugoj strani klasične tehnike spuštanja školarcima su pojašnjavali Milivoj i Vid. To su one tehnike gdje ne koristiš nikakve fensi sprave, već ti je samo potreban snažan kolega (ili kolegica) koji će te osiguravati.
Vertikala i previs isto su prošli bez problema. Svi školarci su se uspeli i spustili bez greške, živi i zdravi. Petar je ostao bez malo kose koja mu se zaplela u descender, ali na njegovoj bujnoj kosi to niti ne primijetiš. Ja sam saznao da sam umalo oborio rekord u duljini vremena potrebnoj za vertikalu. Navodno me samo nadmašila neka žena od prije nekoliko godina kojoj je trebalo nešto malo duže, barem tako Zrinka kaže. Trebalo mi je toliko dugo da sam omašio ručak – jako fini grah s lećom koji je bio toliko dobar da od njega nije ostalo ni traga.
Nakon što smo sve savladali i naučili, negdje oko 21 sat je došlo vrijeme za spremanje opreme i povratak u Ž. Iscrpljeni, ali puni dojmova i s novim znanjem spremili smo opremu u kombi i uputili se nazad. P.S., kada mobitel spremate (čitaj: nabrzaka bacate) u planinarski ruksak, uvjerite se da nema rupa u kojima bi mogao neočekivano završiti. Ako ipak završi negdje gdje ne bi trebao, neka to barem bude na mjestu gdje ima signala za poziv, a ne na Gorskom zrcalu.
S novim znanjem i vještinama, jednom savladanom vertikalom i velikim nestrpljenjem veselimo se idućem vikendu i novim izazovima!
Napisao/la:
