Uz pjesmu Spušta se noć na ravan Srem Zvonka Bogdana, krećemo iz Zagreba u 18:38 h punog kombija, što od opreme, što od ljudi. Vozač Borna se žali kako opet mora on voziti, a DJ Leo odmah podiže atmosferu motajući cigaretu jednom rukom dok drugom popravlja glazbenu situaciju, sve ostale princeze su se udobno smjestile na svoja mjesta.
Do Karlovca autocestom, a je li ikad itko stao u Karlovcu? Mi jesmo, a ti bogami ne.
Pozdravljamo Karlovac nakon shoppinga uz pjesmu Ako me ostaviš Miše Kovača, a skoro je i nebo plakalo jer je Đođina graševina ostala na šajbi, no grčevito se držala dok nije bila spašena.
Dalje starom cestom, brzo i sigurno, a stigli smo oko 23 h na parking gdje smo izbacili milijun stvari, potrpali sve u torbe i naučili kako se dobro slažu torbe da stane toga beskonačno. Inspektor Nikola je detaljno provjeravao dali su dovoljno teške jer ako možeš dići s jednom rukom, ne valja, trpaj još!
I tako, natovareni kao mazge, put pod noge prema Paninom kuku, cca sati i 15 minuta hoda, malo uzbrdo, pa puno nizbrdo.
Kad smo došli ispod kuka, a koji se nalazi u kanjonu Zrmanje, prvi zadatak je bio skupljanje drva za logor, dok su oružari pripremali mjesto za opremu.
Voditelji terena su bili Sara i Vuk, od ostalih instruktora, iskusniji speleolog, prijatelja, djece i pasa tu su bili: Aco, Borna, Leo, Zrinka, Nikola, Tila (strašna teta čvoruša), Beda u ulozi kuhara, Nicola i Nino, Željo i Yuki.
Školarci, svi – Đođo, Borna, Ivan, Nola, Dora, Fran, Nika, Ivan B., Grgur, Antun, Stjepan, Ana, Đino i Vedrana.
Kad smo skupili sva drva, krenuli smo slagati šatore, a oko 1 i po ujutro smo bili spremni za sjest uz vatru i dim te popiti pićence. Neki su ostali duže, neki kraće, no ujutro u 7 h je već bio pokret za pripremu terena.
Školarci su nešto duže odspavali, do 8 i po, pa kava, pa doručak, krenuli smo raditi oko 10 h.
Imali smo vježbe: prelazak prečnice, vježbanje kretanja po užetu – vertikala standardno, prelazak međusidrišta uz dodatak prelaska čvora, a u slobodno vrijeme kod Tile na provjeru naučenih čvorova i učenje novog seta: dvostruka osmica, dvostruki bulin, leptir, simetrični, asimetrični, modificirani i karabinerski (Bahmanov) prusik.
Sve smo mi to vrlo brzo svladali, pa je bilo vrijeme za još jednu rundu, ali kako nam ne bi bilo dosadno, vertikalu smo ponovno prelazili, no ovaj put s teretom. Nika je i kamen furala gore jer nikad ne znaš što ti treba, samo ponesi. Dok je brilijantni Aco smislio prečnicu Smrti, kod tete Tile su se i dalje motali čvorovi, jedan iza drugog, a Đođo i Borna su digli ljestvicu i umorili Tilu s raznim izvedbama i podizvedbama šesterostruke osmice.
Noć je lagano padala, Beda je završavao grah, svi smo već bili gladni i umorni. Svatko je na svoj način prešao prečnicu Smrti, gdje su se i sami instruktori iznenadili koliko je to varijanti bilo, uz konstantni savjet kad zapneš “Vrati se korak nazad”. Ipak zadnjih 4 nije do kraja prešlo inspirativnu prečnicu by Aco pa je executive odluka bila, spuštaj se dole i idemo jest.
Grah je bio odličan, pive poslije toga još bolje, a vatra konstantna uz budno oko Đođe dok se nije skoro ugasila, a onda je krenula dimna bomba koja je dio ekipe rastjerala na spavanje.
Uz nešto kiše po noći, svi smo se dobro naspavali, a miris kave nas je izvukao iz šatora u nedjelju ujutro. Nakon doručka smo krenuli pakirati stvari i oko 11 h smo bili spremni za polazak nazad prema autima.
Za nekih sat vremena, uz predivni pogled na kanjon, stigli smo do auta, potrpali stvari i bili spremni za polazak prema jami Golubinki kod Kaštel Žegarskog.
Brzinski smo prošli jamu, a ulaz je imao gospodske stube, no fino smo se zablatili pa smo reprezentativno mogli ići u civilizaciju na ručak u restoran Vila Dijana.
Nakon odlične hrane, oko 19 h smo krenuli nazad za Zagreb te uz kišu i Krijes smo sigurno došli oko 22 h kod Odsjeka. Tijekom puta nazad imali smo razmjenu fun facts raznih tema koje nisu za javnu objavu te Bornin i Leov kviz čvorova jer učenja nikad dosta.
Napisao/la:
