GORSKO ZRCALO

U subotu  16. ožujka zaputili smo se na podsljemensku zonu, tzv Zrcalo. Okupljanje je bilo u 8:30 na okretištu Dubrava u kafiću Voljeni Vukovar. Tu smo saznali da nas je ostalo petero. Ovim putem pozdravljamo Melaniju koja je nažalost morala odustati od škole. Tako osakaćeni zaputili smo se ka Zrcalu. Pavle motorom, Davor autom, a ostatak ekipe kombijem sa Hanžekom.

Gorsko Zrcalo je vertikala od cca 20 metara. Dosta zgodna za uvježbavanje za buduće speleologe, ali i penjače. Kad smo stigli, već su nas dočekala četiri postavljena smjera sa sidrištima. Ostao je još prevjes koji su postavili Hanžek i Milena. Kod Mee smo ponovno vježbali čvorologiju i zarađivali pluseve. Nećeš sigurno dobiti plus ako ti osmica nije uredna, zaboravio si zavezati pomoćni čvor, ili pak skroz fulaš čvor, a uvjeren si da je dobar. Onda zaradiš plus, budeš bitan sam sebi i baš kad misliš kad je gotovo pojavi se novi plus. Ni manje ni više nego zaokruženi. To je onaj finalni koji dokazuje da si dobro utvrdio gradivo. Mislim da ćemo na kraju škole doktorirati u čvorologiji . Naučili smo mi na zrcalu još nekoliko čvorova, a prusik smo vezali na čak 4 načina. Nakon čvorologije, Josip nas je podijelio na dvije ekipe. Dok su jedni sakupljali drveće kako bi potpalili vatru za roštilj, drugi su krenili s penjanjem. Prvo vertikala za zagrijavanje i onda prevjes za krasne i tvrde podlaktice. Ovoga puta voditelji terena bili su Nicola i Ruđer. Nicola je uglavnom bio na vertikali. Tu nas je učio tehnikama penjanja na konopu u vertikali i principu prelaska međusidrišta. Kada dođeš do kraja, malo staneš i spuštaš se natrag. Ruđer nam je objašnjavao kako prijeći leptir čvor koji se veže u slučaju oštećenja košuljice konopa. Pristup školarcima je apsolutno individualan, čak se ponekad na jednoga od nas nađe par iskusnih članova i svi imaju par savjeta koje nesebično dijele s drugima. Zamisli upišeš školicu gdje svatko svakome pomaže. E to je Ž! Nakon što smo uspješno savladali i prevjes, Vlado nas je dočekao s ukusnim povrtno – mesnim roštiljom. Red pive, red hrane & priroda i društvo! Sajt je bio za poželjeti. Jedina prijetnja bile su blatnjave rupe po putu prekrivene slojevima lišća. Davor je upao u jednu od njih i nesretno uganuo gležanj. Ne možemo podnijeti još jedan gubitak školarca, Davore oporavi se! Vrijeme je izletilo za čas i već je bilo vrijeme za povratak kućama i priprema za sutrašnju Mandelaju.

MANDELAJA

Školarci – nedjeljna kiša 0:1. Sve nam je išlo u prilog, recimo. Kada ideš u špilju ne znaš je li bolje da pada, ili ne pada, a nas je vrijeme jako dobro služilo. Bilo nam je u jednu ruku žao napustiti sunce, a u drugu nas je bilo briga jer smo znali što uskoro slijedi. Da ne govorim da smo se većinom probudili prije budilice. U vidnom manjem broju (Davor se ostao oporaviti i pravilno zaliječiti gležanj) i kratkog okupljanja u parkiću ispred SOŽ-a, potrpali smo rance i radoznale glavice u kombi te krenuli oko 8:30 put Oštarija s novim vozačem – Vukom. Stajemo u Ogulinu gdje nam se priključuje još jedan član odsjeka – Lovro iz Delnica. Šale i pošalice u Rock caffeu uz jutarnju dozu teina i kofeina, Plodine kao glavni izvor hrane i piva and we are ready! Dolazimo do željezničke postaje Oštarije i tu kreće raspodjela poslova.


Lea i Vuk idu postaviti špilju kako bi se svi mogli bezbrižno spustiti, a ostatak ekipe ostaje sa Ivanom, drugim voditeljem škole koji će nam objasniti koješta! Od nacrta špilje i topografske karte do devijatora i demonstracije spremanja konopa u transportnu vreću za potrebe postavljanja. Ivan nam je strpljivo objasnio sve o sidrištu. Kako ga ispravno postaviti, ali i što je sve potrebno imati od opreme da bi ga postavili. Vrijeme je teklo, a mi smo bili sve speleo-napredniji zahvaljujući trudu svih naših dosadašnjih voditelja škole i terena i ostalih članova odsjeka. Navukli smo opremu, zagrizli nešto prije pokreta, ostatak ponijeli u transportnoj i krenuli u prvi pohod na početni, jamski dio špilje. Mandelaja je špilja s jamskim ulazom nedaleko od željezničke postaje. Pavle, kao glavni „čovjek od orijentacije“ dobio je zadatak ocijeniti točnu lokaciju Mandelaje i dovesti nas do samoga ulaza. Bez problema je obavio zadatak, ali sve da smo se htjeli izgubiti, ne bi nam baš pošlo za rukom zahvaljujući Leinim putokazima u obliku piljaka i ooogromne improvizirane strelice od grana. Sliku, nažalost, nemam.

Došavši pred špilju, Lea i Vuk već su obavili skoro sav posao. Dok smo čekali da se sve pripremi, Josip je preuzeo ulogu Mee i provjeravao čvorove što smo dosada naučili, ali i ispitivao u koju se svrhu koji koristi. Lišće je dobro poslužilo kao krevet, ali platili smo cijenu ležanja, srećom samo jednim krpeljom. Krenusmo lagano pod zemlju redom tandemski Ivan– Marcus , Josip – Sara , Valerija – Pavle i Lovro (od milja el jefe) – ja na samom kraju. Sami spust je poduže trajao, na koncu kad smo se Lovro i ja spustili, zaboravila sam s kim sam krenila na teren. To je zapravo špiljska mjerna jedinica vremena – vrijeme ne postoji! Otvor jame je prilično velik, tako da je lako uočljiva. Prvo smo trebali savladati vertikalu nekih 25 m, a zatim 40 metara vrlo blatnjave kosine, nakon čega slijedi sipar. Kad smo se spustili niz sipar otvorio nam se pogled na veselu ekipicu koja nas je dočekala s toplom tunom a la kapula posebnim načinom pripreme uz pomoć WC papira. Tko hoće recept neka zove voditelja terena Ivana Mišura.


Josip odlazi na misu u Ogulin, a mi nastavljamo dalje. Tko je htio, mogao se spustiti još jednom vertikalom do jezerca i osjetiti pravi zen. Nas je vodio Vuk u unutrašnjost špilje sve do meandra, dok se ostatak ekipe provlačio na istočnu stranu uskim prolazima kojih je Mandelaja prepuna. Na putu ka prolazima sreli smo Marcusa i Leu koji su prešli vertikalni dio u dubokoj unutrašnjosti penjući se na princip uglavljivanja. Marcus je na povratku vikao: „ This is awsome!“ Bilo je vrijeme za povratak iz podzemlja. Lagano smo se redom penjali iz špilje i dok je vrijedna ekipa sve raspremila, već je pao mrak. Posložili smo opremu, presvukli se u čistu odjeću i pojeli jedan od mnogobrojnih Marcusovih sendviča. Ivan je zajedno s Josipom u međuvremenu davao upute za pranje opreme i time zaključio edukativni dio našeg terena. Popili smo još pivicu u Route-u 66 i puni dojmova krenuli kućama oko 22:00.

Napisao/la:

Davor Šutalo
Ines Vuković
Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial