Četvrti teren speleološke škole krenuo je uobičajeno, okupljanjem ispred HPD-a „Željezničar“. Zajedničkim trudom, speleološka oprema, kao i sve ostale logorske potrepštine, utovarene su u automobile, nakon čega je ubrzo krenuo polazak. Ovaj vikend voditelji terena su bili Andrej Plevnik (Aco) i Pavao Babić. Od školaraca su ovaj vikend na terenu bili Martin, Franjo, Borna, Mirna, Santa, Anita, Helena, Tamara, Veronika, Maja, Ana, Tomislav i Bartol. Osim školaraca i voditelja, tu su bili i Nicola, Valerija, Dominik, Sara Anđela, Anja, Beda, Lea i Milivoj. Na putu prema Ličkom Cerju uočili smo nekolicinu šumskih požara čiji nas je prizor rastužio, ali ne i obeshrabrio u našem naumu. Dolaskom na konačno odredište, u blizini Lovinca, parkirali smo automobile i podigli kamp na udaljenosti od par desetaka metara. Ovotjedni zadaci bili su savladati Mašićevu jamu koja se nalazila nekih stotinjak metara od postavljenog logora, zatim Strmotića ponor koji se nalazi na oko 2 km udaljenosti od logora, te orijentaciju. Nakon podizanja kampa i druženja uz vatru, većina se brzo prepustila carstvu snova, dok su najhrabriji okušali svoju sreću dočekujući ranojutarnje sate.
Noć je prošla relativno blagonaklono, barem za one koji su boravili u šatoru, ostalima mraz nije bilo nepoznat pojam, osobito onima kojima je vreću za spavanje pretvorio u iglu. Subota ujutro krenula je umjerenim tempom, pospano stanje blaženstva vrlo brzo je prešlo u avanturistički entuzijazam potaknut željom za otkrivanjem novih kutaka podzemlja i iskušavanjem vlastitih strahova. Školarci su podijeljeni u dvije ekipe krenuli u obavljanje dnevnih zadataka. Prva ekipa je savladavala orijentaciju s instruktorom Milivojem i spust u Mašićevu jamu, dok je druga krenula u otkrivanje Strmotića ponora. Tijekom orijentacije s Milivojem tražili smo četiri izvora vode pomoću karte, kompasa i korištenjem azimuta. Po pronalasku tih izvor vode, otkrili smo da su svi poprilično presušili. Vertikala u Mašićevoj jami iznosila je oko 70 metara što je ujedno bila i najveća vertikala koji su školarci do sada iskusili. Istovremeno se spuštalo na tri linije, po kojima su išla dva školarca i jedan instruktor.
Unatoč upaljenim mišićima ili pak suočavanjima s blažim strahovima kod nekih, svi se mogu složiti da je najintenzivnija posljedica Mašićeve jame osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti nakon njezinog savladavanja. Dok se prva ekipa kupala u vlastitom znoju, većina druge ekipe okupala se u jezeru u Strmotića ponoru, i to ne dobrovoljno. Strmotićka nas je naučila važnu lekciju, a to je da nije uvijek moguće držati sve konce u rukama te da je samo bitno dočekat se na noge. Gledajući s pozitivne strane, školarci su dobili besplatan tuš i vodenu inicijaciju u podvodni špiljski svijet. Osim izazova prelaska jezera, u Strmotićkoj su školarci prošli tri vertikale: jednu na ulazu u objekt, a druge dvije u unutrašnjosti samog objekta. Pristup drugoj vertikali je bio nešto opasniji i stoga se tu koristio gelender, dok se treća vertikala nalazila iznad već spomenutog jezera. Osim vertikala i vježbanja kretanja kroz špiljski prostor, Strmotića ponor je bio idealan objekt za promatranje različitih špiljskih ukrasa te podzemne faune.
Nakon uspješno odrađenih dnevnih zadataka, ne zna se u čemu smo više uživali, itekako zasluženom grupnom ručku ili pak više nego potrebnoj toplini logorske vatre. Nije bilo potrebno dugo da vesela speleo ekipa napravi noć za pamćenje. Prvo su se najhrabriji okušali u svojim vokalnim (ne)sposobnostima, a vrlo brzo iza toga su im se i ostali pridružili, i tako duboko u noć. Još je jedna noć vrlo brzo prošla te su neki jutro dočekali s iščekivanjem daljnjih aktivnosti, a neki pak s glavoboljom. Druga grupa školaraca bolje se snašla u Strmotića ponoru jer su se svi vratili suhi, minus pokoji neubrojeni ud. Nakon što je svaki školarac obavio sve zadatke svoga dnevnog reda, moglo se početi s raspremanjem jama i logora, nakon čega smo se svi zajedno sa stvarima i opremom ukrcali u aute. No teren nije tu završio; kako bismo proslavili još jedan uspješno odrađen teren, uputili smo se u restoran. Nakon odličnog objeda i još boljeg druženja, put za Zagreb prošao je u tren oka, a od terena ostale su nam samo lijepe uspomene i pokoja modrica na koljenu.
Napisao/la:
Santa Duvnjak
