Peti i posljednji vikend naše škole, 5.-6.4.2019., održan je kod Ličkog Cerja. Vremenska prognoza koja je govorila o kiši i nevremenu prisilila nas je da vikend skratimo na petak i subotu, jedno noćenje i povratak za Zagreb u subotu navečer. Nadalje, minimalizam se nazirao i u broju prisutnih školaraca – 3. Ines i Davor su zbog zdravstveno-poslovnih ograničenja bili odsutni pa smo ekipu činili Marcus, Pavle i ja.
Držeći na umu da se trebamo zabaviti za petero, a troje nas je, u petak smo se oko 18 okupili u Radniću i uskoro se zaputili prema jugu raspoređeni u dva vozila: kombi s Hanžekom za volanom, Milenom pored volana, školarcima, Valerijom, Talajom i Nicolom u pozadini te Josipov auto s Josipom, Vukom, Ivanom i Pješkom. Nekad navečer iskrcali smo se pred Zvonimirom i navratili po okrepu, a zatim odvozili do nedaleko smještenog logora. Ovaj teren bio je zamišljen vrlo praktično – logor stotinjak metara udaljen od parkirališta, objekti u koje smo sutradan ulazili otprilike isto unutar tog radijusa. Takva komocija omogućila nam je nošenje viška opreme, poput Talajinog ruksaka frižidera s hladnim poljskim pivama, te pružila slobodu nošenja stvari u vrećicama.
Uoči našeg dolaska na teren kiša nije padala pa smo digli šatore ili postavili cerade i vreće te nakupili dovoljno mokrih drva za jednu kvalitetnu vatru. Uz vatru nas je Pavle počastio pivom povodom svog rođendana, neko smo se vrijeme grijali i ćaskali, a zatim se povukli na počinak.
Iznenadilo nas je sunčano i toplo jutro koje je pratio ugodan proljetni dan, prigodna suprotnost kišnom petku i nedjelji. Obilnim doručkom (hrane se nosilo dovoljno za cijeli vikend jer ne znamo se pakirati za ovako kratke terene) dobro smo se opskrbili za dan intenzivnog rada. Plan je bio obići Strmotića ponor dok Milena i Josip opremaju Mašića jamu i zatim se spustiti u nju.
Strmotića ponor, oko kilometar i pol dugačak objekt s kosinom na ulazu i nekoliko mjesta na kojima nam je bila potrebna oprema, pruža kvalitetno i zanimljivo speleološko iskustvo. Hanžek je ušao prvi i postavljao vertikalne dijelove, a ostatak ga je slijedio. Putem smo se spuštali i penjali, provlačili i puzali, smočili u potoku i jezercima više puta, izuvali se i prolazili kroz vodu ili neplanirano zaplivali. Naišli smo na lijepe podzemne oblike i boje te pijavice i pauka koji je visio na niti dugačkoj 15-ak metara. Nakon jedne smo se manje vertikale razdvojili te smo Marcus, Nicola, Hanžek, Vuk i ja nastavili dublje kroz ponor do trenutka kad smo zaključili da smo “blizu kraja” i da trebamo krenuti van kako bismo stigli otići u jamu. Unutra smo ukupno proveli više od 4 sata. Izašli smo više-manje sasvim mokri, bezuspješno se pokušali posušiti na suncu pa smo tako mokri išli i u jamu.
U logoru su nas dočekali Josip i Milena. Jama je izuzetno krušljiva te je postavljanje bilo zahtjevno, no procjena je bila da sigurnost nije ugrožena, ali bi spuštanje i penjanje moglo potrajati. Dogovor je bio da se čeka da pojedini par instruktor – školarac izađe prije ulaska sljedećeg kako bismo izbjegli čekanje na dnu. Jama je duboka 70-ak metara, s ulaznom kosinom od 15-ak metara koja se nastavlja vertikalom do dna, malog prostora uz koji teče rječica. Uspješno obavljamo spust i uspon, uz ukupno od manje od sat vremena po paru i zaključujemo da je jama dobro postavljena, na zadovoljstvo brižnog postavljačkog dua.
Nakon izlaska se pakiramo i pripremamo za polazak, a zatim uz vatru dočekujemo mrak. Na povratku svraćamo na piće i večeru u Zvonimira pa se veselo potrpamo u vozila i zaputimo za Zagreb. Hanžekovom ugodnom vožnjom oko pola 3 dolazimo pred Ž i rastajemo se, umorni. Dan je bio dug i lijepo proveden, teren se ipak razvukao na skoro dvije pune noći i njime je naša škola privedena kraju, a temelji našeg špiljarskog života kvalitetno postavljeni.
Napisao/la:
