Monotoniju pospanog subotnjeg jutra u kafiću Voljeni Vukovar razbija okupljanje petnaest uzbuđenih školaraca i njihovih instruktora. Pijucka se kava, čavrlja, i sprema za prvi od pet terena ovogodišnje speleoškole SO Željezničara: Gorsko zrcalo na Medvednici. Upoznat ćemo se sa speleološkom opremom i tehnikama te potom svladati 20-metarsku, vertikalnu, savršeno glatku stijenu. Sitnica!
Kroz oko sat vremena, svi smo bili na okupu i moglo se poći. Taj dan, na terenu su bili od instruktora i starijih članova Leo, Borna, Fran, Nikola, Nicola, Valerija, Hanžeki, Aco, Tila, Nino, Josip, Milivoj, Mea, Mirna, Mišur, Kiki, Vuk i Sara, te školarci Fran, Nika, Ivan, Ivan ‘Bili’, Grgur, Antun, Stjepan, Ana, Dora, Borna, Nola, Đino, Vedrana i Vid. Teren na Zrcalu vodili su Borna i Leo, dok su voditelji same škole Aco i Hanžek. Ekipu koja je išla moglo bi se nazvati dosta raznolikom. Naša najmlađa školarka je u srednjoj, a najstariji instruktor, Boltek, speleologijom se aktivno bavi okruglo 70 godina. Svi mi ostali razbacani smo negdje između. Nego, bilo je vrijeme za polazak. Nakon kratke vožnje i šetnjice, oko 9:30 h stigli smo na odredište. Prvo na red dolazi zaduživanje osobne opreme – svatko dobiva svoju kacigu, zamku, te speleo-pojas i sve što s njega visi. Da ništa ne fali pobrinuli su se Ana i Štef, naši cijenjeni oružari za ovaj vikend. S crollom, blockerom, descenderom, kratkim i dugim pupkom, različitim karabinerima i ostalom opremom upoznali smo se na Mišurovom kratkom i slatkom praktičnom predavanju. Naučili smo, među ostalim, i da opremi možemo vjerovati – špaga s koje ćemo kasnije visjeti testirana je i može podnijeti težinu prosječnog automobila bez pucanja! No to je sve pod uvjetom da špagu na vrhu osigurava dobro svezan čvor. Ili ljepše rečeno, uzao. Zato nam je slijedila Meina mala škola uzlova, iliti Čvorovi kod tete Čvore. Nakon što nam Mea pokaže kako svezati neki čvor, zamku u ruke i baci se na vježbanje! Svezao si urednu osmicu? Sveži je još jednom! Slobodno vrijeme između vježbi služi vježbanju uzlova. Neki su kod Mee proveli kraće, neki dulje, ali zahvaljujući njenom nepresušnom strpljenju i talentu za multitasking, svi su do kraja dana savladali šesticu, osmicu, devetku, ambulantni, bulin, Barrelov, zatezni, lađarac i polulađarac. Uspjeh! Zabavno je bilo odmah potom primijeniti bulin na padini gdje su nas Boltek i Fran podučavali klasičnim tehnikama. Nazivamo ih klasičnima jer su iz vremena prije svih onih posebnih spravica poput crolla, descendera itd. Umjesto njih, oslanjali smo se na kolegu koji napinje špagu na koju si privezan. Ako je pažljiv, ne možeš se otkotrljati nizbrdo, i da hoćeš.
Dok smo bili zaokupljeni svim ovim zadacima, već je prošlo podne i zrakom su se krenuli širiti opojni mirisi. Mišur nam je spremio juhu od gljiva, a za roštiljem se prevrću ćevapčići dok se u potoku se piva ‘ladi. Ali na špagi se mora biti priseban i piva je morala sačekati za kraj terena! Svi smo se malo odmorili, prezalogajili i raspričali u ugodnoj atmosferi. Polako smo se zatim krenuli vraćati na radne stanice. Previs je izbočina u stijeni s koje smo objesili 10 m špage i onda se na nju penjemo… što je mnogima na tjelesnom bila noćna mora, ali za jednog speleologa opremljenog crollom i blockerom, otkrili smo – to je mačji kašalj. Ove dvije spravice kače nas na špagu i osiguravaju od pada, na nama je samo da upremo nogom u stremen (ruke mogu odmarati) – i ubrzo visimo 10 m iznad svih ostalih! „Bilo je super! Nije bilo problema. Preporučujem svima!“, komentira Nola odmah po silasku s previsa. Školarac Grga toliko je brzo poletio uz špagu da ga je Borna jedva sustigao. Neobično je bilo međutim, ne grabiti blocker i potpuno se prepustiti opremi. To smo imali priliku uvježbati i na zidu, tzv. Zrcalu, glavnoj atrakciji dana. S previsom smo završili do 18:00 h, ali posljednji školarci uz zid su se uspinjali pod svjetlom LED lampi. Ista stvar kao i na previsu, ali ne visimo u zraku, već se upiremo u okomitu stijenu. Ovdje je dodatna komplikacija bila prelaziti sidrišta, tj. sigurno se prekopčati s jedne špage na drugu. U 20:15 h napokon smo bili gotovi, te se zaputili nazad.
„Vjerovati – u ljude i u opremu,“ zaključak je školarke Ane o tome što je naučila na Zrcalu. Po povratku u Zagreb, opremu smo odvezli u Željezničar, a ljude, u Voljeni Vukovar na pivu.
Međutim, nije bilo puno vremena za odmor. Već sljedeće jutro rano smo ustali i u 8:00h se okupili kod Željezničara. Teren su vodili Lea i Milivoj, a tu su bili i Borna, Nicola, Aco, Krnjeta, Fran, Vuk, Sara, Zrinka i Nela, te školarci Fran, Nika, Ivan, Ivan ‘Bili’, Antun, Stjepan, Ana, Dora, Borna, Nola, Đino, Vedrana i Vid. Zajedno smo natrpali opremu u kombi, pa put Jopićeve špilje, prvog pravog speleološkog objekta koji posjećujemo sa speleoškolom SO Željezničar. Radi se o špilji s jamskim ulazom, smještenoj 20 km južno od Karlovca. Dugačka je preko 6 km, od čega mi posjećujemo samo prvi kilometar. Oni umorniji školarci dobili su priliku ubiti oko na autoputu, pa se razbuditi uz kavu u Biljani, lokalu nedaleko odredišta. U 10:30 h bili smo kod špilje. Dok su instruktori pripremali dvije trase za silazak u jamu, spremili smo gablece u transportne torbe i obukli opremu. Zatim su prvi školarci upleli uže u descender i spustili se 15 m do početka špiljskog sustava. Dok su se ostali spuštali, ovi na dnu uzbuđeno su istraživali. Već smo tu ugledali prvog od mnogih šišmiša taj dan. I zbog njih, među ostalim, u špilji moramo kročiti pažljivo i biti svjesni svog okruženja – ne želimo ih slučajno porušiti! Oko podneva svi smo se spustili i skinuli speleološki pojas, jer špilja se uglavnom prostire horizontalno i oni nam neće više trebati. Skupili smo se za jednu lijepu ‘vatrogasnu’ fotku, pa je Milivoj poveo kolonu u unutrašnjost špilje. Milivoj je u Jopićevoj bio već petnaestak puta i puno nam je znao reći o špilji i njenoj formaciji. Nakon oko pola sata puzanja, pentranja i provlačenja, više nismo koračali po stijeni, već šišmišjem gvanu – dosegli smo Dvoranu šišmiša. Ranije je mnoštvu njih predstavljala dom, ali nekad prije našeg dolaska odlučili su se preseliti drugdje. Zanimljivo predavanje o ovim letećim sisavcima održao nam je Vuk, a potom smo svi isključili našu rasvjetu da se osjetimo potpuni mrak koji vlada u podzemlju. Iz ove smo dvorane izišli tzv. Debelim crijevom, te nastavili sve do Dvorane plavih siga, gdje smo odmorili i prezalogajili. Nama sige, međutim, nisu izgledale plavima – ovo su ime speleolozi naime nadjenuli još u doba kad su se koristile karbidne (a ne LED) svjetiljke, čija se svjetlost drukčije odbijala od kalcitnih tvorevina u podzemlju. No Jopićevoj špilji u svakom slučaju nije nedostajalo impresivnih i elegantnih speleogena. Siti i odmorni, krenuli smo nazad istim putem i vratili se do ulaza u 15:00 h. Trebalo se još uspeti istim užem kojim smo sišli, ali nakon toga mogli smo se izodjenuti iz blatne odjeće, pospremiti opremu, pa se konačno nagraditi posjetom restoranu Savić. Tu smo uživali u finim gulašima, pljeskavicama, i prije svega, društvu jedni drugih. Kombi veselih, ali umornih Školaraca vratio se pred Željezničar u 21 sat.
foto: Dora Kardinar
Napisao/la:
